Prošlo je 34 godine od pada Vukovara. Tri i pol desetljeća od jedne od najvećih tragedija u novijoj hrvatskoj povijesti simbola stradanja, ali i otpora. No, unatoč protoku vremena, neke rane ne zacjeljuju. Ne zato što ih netko „eksploatira“, kako često vole ustvrditi salonski analitičari, nego zato što sustavno izostaje istina , ona koja je preduvjet pomirenja i društvenoga ozdravljenja.
Danas, kada netko iz međunarodnog ili domaćeg medijskog prostora napiše da je Vukovar „talac hrvatskih desnih ekstremista“, vrijedi zastati i postaviti jednostavno pitanje: tko su stvarni taoci i tko ih godinama drži u toj poziciji?
Jer Vukovar kao i cijela Hrvatska nije talac političkih etiketa, nego dubokih struktura neprocesuirane prošlosti. Talac je selektivne empatije, prešućivanja zločina, odvojenih škola, neotvorenih arhiva, negiranja agresije i relativizacije istine. Talac je šutnje, šutnje koja ne dolazi s hrvatske strane: šutnje o tisućama ubijenih, nestalih i silovanih; šutnje o logorima; šutnje o odvođenju ranjenika iz vukovarske bolnice; šutnje o tome tko je pucao, tko je zapovijedao i tko zna gdje su posmrtni ostaci.
Talac je i svaki pokušaj dostojanstvenog sjećanja kada se na njega naslijepe insinuacije, optužbe i etikete. Talac je svaka majka koja 34 godine ne zna gdje joj je sin, a istodobno sluša o „pomirenju“ bez istine, o „ekstremizmu“ kada zapali svijeću, o „provokaciji“ kad izgovori istinu.
U Hrvatskoj danas gotovo da ne postoji ozbiljna javna rasprava o odgovornosti Srbije za pokrenutu agresiju. Nema stvarne institucionalne svijesti o prijetnjama koje proizlaze iz novog-starog projekta „srpskog sveta“, koji se kulturološki, politički i financijski podupire – paradoksalno – i novcem hrvatskih poreznih obveznika. U tom kontekstu kulturni centri, tiskovine i dio obrazovnih politika ne djeluju kao mostovi suradnje, nego kao paralelni svjetovi, često s jasnim političkim podtekstom.
A oni koji na to ukažu najčešće bivaju prozvani, ušutkani ili karikirani. Najprije ih se proglašava marginalcima, zatim ekstremistima, a na kraju smetnjom „modernoj“, „otvorenoj“ i „europskoj“ Hrvatskoj. A zapravo su oni jedini koji ustraju na vrijednostima zbog kojih je ova država i stvorena.
Vukovar zaslužuje više od toga. Hrvatska zaslužuje više od toga.
I nije slučajno da upravo ljudi koji su prošli najteže – poput heroja Ivana Anđelića „Doktora“, Ivice Arbanasa „Lipog“ i drugih , a uz Josipa Deura čuvara pravde i istine – nikada nisu pristali na šutnju. Oni znaju što znači istina, što znači žrtva i što znači čast. Njihova prisutnost smeta jedino onima koji lažu, relativiziraju ili pokušavaju preokrenuti stvarnost. Jer istina koju oni nose – vlastitim životima, iskustvom i moralom – ruši svaku konstrukciju nametnute krivnje i svaku priču koja nema nikakve veze s činjenicama.
Zaslužujemo odgovornost. Istinu. Dosljednost.
Zaslužujemo da nas vode ljudi koji znaju što znači sloboda – i koliko je koštala.
Jer istina nije ekstremizam. Pamćenje nije mržnja. A dostojanstvo nije prijetnja.
I zato, bez buke i galame, bez jeftinih podjela i bez osobnih optužbi, vrijeme je da jasno kažemo: dosta je inverzije vrijednosti. Vrijeme je da prestanemo biti taoci.
