Građani imaju pravo znati tko je taj vodoinstalater siledžija. Jer ako ga netko sutra angažira da popravi cijev i usudi se reći da posao nije dobro napravljen – što onda? Hoće li slijediti isti “program”: prijetnje, gušenje, skidanje i javno ponižavanje?
Usred Osijeka, pred očima pola grada, odigrao se ljetos prizor koji bi svaku normalnu zajednicu digao na noge. Kod nas? Samo još jedna groteska za naslovnice. Goli čovjek koji pere auto dok mu nasilni “kolega” drži život u šaci. To nije incident, to je dijagnostički nalaz – društvo u terminalnoj fazi tolerancije na teror.
Muškarac od 34 godine, vodoinstalater po zanimanju, ali po ponašanju privatni inkvizitor, odlučio je odigrati svoju bolesnu izvedbu moći: gušenje za vrat, otvorene prijetnje da će ubiti čovjeka, baciti ga u prtljažnik i u Dravu, prisilno skidanje do gola i javno ponižavanje – sve skupa snimljeno, jer naravno, kakav je to teror bez “snimke za uspomenu”? A lokacija? Najobičniji parking šoping-centra. Tamo gdje kupuješ brašno, mlijeko i pelene. I odjednom rani srednji vijek.
Prolaznici ukočeni, šokirani, ali nemoćni. Jer što može običan čovjek kad brutalnost postane dio gradske scenografije? Navika je čudo. A mi smo se, izgleda, navikli na sve. I strahujemo da će perverzni nasilnik uz mobitel izvaditi nož ili pištolj.
A onda dolazi presuda. Jednako skandalozna kao i sam događaj. Sedam mjeseci zatvora. Uvjetno. Za prijetnje likvidacijom, za fizičko nasilje, za javno ponižavanje do razine da čovjeku izbriše identitet. Sto eura sudskih troškova kao da je riječ o kazni za nepropisno parkiranje, a ne o psihičkoj i fizičkoj torturi.
Poruka suda je skandalozno jasna: U ovoj zemlji možeš terorizirati čovjeka do gola, doslovno i simbolički, i izaći iz sudnice čiste savjesti. Ako ovo nije udarac u lice žrtvama, onda što jest?
A žrtva? Njegov strah? Njegova sramota pred desecima ljudi? Njegov očaj dok izvršava zapovijedi nasilnika da spasi glavu? Sustav mu šalje hladnu, birokratsku poruku: “Nismo mi tu da te zaštitimo. Snađi se sam.” Netko bi u očaju prebio nasilnika pa što bude. Netko bi prijavio policiji ali…
Nasilnik šeta dalje. Mirno. Bez posljedica. Bez srama. Bez kazne. Možda čak i ponosan, jer što ima izgubiti? Država mu je upravo poručila da je njegova verzija pravde jednako validna kao i ona koju propisuju zakoni. I neka se strpi tri godine da ne počini nešto slično pa eventualno onda u zatvor.
I zato se pitamo – a bolje bi bilo da se prestravimo: Jesmo li postali mjesto u kojem je normalnije gledati golog čovjeka kako pere auto pod prijetnjom smrti nego vjerovati da će te pravna država zaštititi?
Ako je odgovor “da”, onda više nemamo problem nasilnika. Imamo problem društva koje je otupjelo. Društva koje guta teror žlicom i više ne osjeti okus.
I na kraju – ključna stvar: Građani imaju pravo znati tko je taj vodoinstalater. Jer ako ga netko sutra angažira da popravi cijev i usudi se reći da posao nije dobro napravljen – što onda? Hoće li slijediti isti “program”: prijetnje, gušenje, skidanje i javno ponižavanje?
U normalnoj državi znali bismo odgovor.
