Iz hrvatske perspektive, 6. siječnja 1929. nije bio čin „spašavanja države“, nego službena potvrda njezina neuspjeha. Umjesto ravnopravnosti – diktatura. Umjesto dijaloga represija. Umjesto zajedništva – nasilno jedinstvo. To je bio trenutak kada je postalo jasno da se hrvatsko nacionalno pitanje u toj državi ne želi riješiti, nego utišati. Povijest je pokazala da takvi pokušaji nikada ne završavaju stabilno, ni za državu, ni za narode koji u njoj žive.
Uvođenjem 6. siječanjske diktature 1929. godine kralj Aleksandar Karađorđević formalno je ukinuo demokratski poredak u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, ali je u suštini pokušao nasilno riješiti ono što nikada nije želio priznati, a to je postojanje hrvatskog političkog pitanja i zahtjeva za ravnopravnošću unutar zajedničke države.
6. siječanjska diktatura je monarhistička diktatura donijela je sljedeće: tada je raspušten parlament, zabranjen rad svih političkih stranaka, sindikata, zabranjeni su politički skupovi, uvedena je stroga cenzura. Pojačan je policijski teror, politički protivnici su ne samo zatvarani, nego i ubijani. Proklamirana je ideologija „integralnog jugoslavenstva“ i promijenjeno ime države u Kraljevina Jugoslavija. Iako su različiti vidovi diktature vidljivi od samog osnivanja SHS, najbrutalnije je ubojstvo Milana Šufflaya, hrvatskog povjesničara i političara 18. veljače 1931. u Zagrebu, kada su ga napadači iz organizacije „Mlada Jugoslavija“ napali metalnom šipkom ispred doma, a on je preminuo dan kasnije, što je izazvalo međunarodne prosvjede, uključujući i Alberta Einsteina, jer se smatralo političkim umorstvom zbog njegovog domoljubnog rada i kritike srbijanskog režima.
Hrvatski zahtjevi kao „državni problem“
Od samog stvaranja Kraljevine SHS 1918., hrvatski politički predstavnici tražili su federalno uređenje, poštivanje povijesnih zemalja i stvarnu jednakost naroda. Umjesto dijaloga, Beograd je nametnuo centralistički Vidovdanski ustav, koji je Hrvatsku sveo na administrativni prostor bez stvarne političke autonomije. Hrvatski otpor takvom sustavu bio je uporan, legalan i parlamentaran – sve do trenutka kada je parlament sam postao mjesto političkog nasilja.
Atentat na Radića i kraj iluzije zajedništva
Ubojstvo i ranjavanje zastupnika Hrvatske seljačke stranke u Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928., te smrt Stjepana Radića, nisu bili samo tragični incident, već simbol sloma političkog sustava. Hrvatski narod taj je čin doživio kao poruku da se politička borba za prava Hrvata u toj državi više ne vodi argumentima, nego oružjem. Nakon atentata, hrvatski zastupnici napuštaju beogradski parlament, a politička kriza prelazi u otvorenu državnu krizu.
Diktatura kao represija nad Hrvatima
Proglašenjem diktature 6. siječnja 1929. ukinute su sve političke slobode, no hrvatske stranke, novine i intelektualci bili su među prvim i najteže pogođenima. Zabranjen je rad HSS-a, zatvarani su politički aktivisti, a hrvatski tisak izložen cenzuri i progonima. Posebno simboličan čin bilo je brisanje povijesnih hrvatskih zemalja administrativnom podjelom na banovine, osmišljenom tako da se razbije hrvatski teritorijalni kontinuitet i oslabi nacionalna svijest. Hrvatska je svedena na upravne cjeline bez imena, bez povijesti i bez političkog subjektiviteta.
Nametanje „jugoslavenskog identiteta“
Diktatura je pokušala stvoriti jedinstveni jugoslavenski narod, što je u hrvatskoj sredini doživljeno kao prisilna asimilacija. Hrvatski identitet, jezik i politička tradicija tretirani su kao smetnja državnom jedinstvu, a ne kao njegov temelj. Takva politika nije dovela do stabilnosti, već do radikalizacije i produbljivanja nepovjerenja, čime su postavljeni temelji za kasnije sukobe.
