Kakav je vizionar Vladimir! Nijedan od dvojice na koje ste pomislili, već onaj kojeg uporno povezuju s nekim mračnim vremenima, a on doktrinarni utemeljitelj akcije koja je neki dan izvedena u dalekoj Venezueli! Eh, kakve potencijale i umove – pa i za izvoz u najsofisticiranaje obavještajne svjetske centre moći – dade Lijepa naša!
…nego, ne sjetismo se, Vladimire, uputiti Gotovinu i ekipu po Mirjanu&Slobu i ugostiti ih privremeno, recimo, u Lori?!
Naime, mada Kokainski prijeki sud tereti Madura radi namirnice koja je odavno na meniju ultrabogate američke vrhuške, sve čemu svjedočimo nemušti je pokušaj kontrole štete. Jer, kad glavnu ulogu igra Amer, manje ili više „bidan“, uvijek je riječ o nafti i diktatu naftne industrije, vjerojatno najmoćnijega lobija na planetu, koji trenutno najvjernije opslužuje čovjek o kojemu je suvišno išta reći. Kako bilo, u najkraćim crtama – radi se o američkoj zaštiti američke naftne industrije američkom vojskom.
E, sad! Kad je pomilovan bivši honduraški predsjednik, presuđen za isto što i Maduro, Rubicon je prijeđen pa su pravo i pravda postale varijable, usko skopčane sa zalihama dragocjenih prirodnih bogatstava, ekoloških-zelenih, koja se mrve u bijeli prah.
Naučili smo i da se svaki silogizam, u pravilu, sastoji od dviju premisa pa, eto, sjetimo se da je jedan vizionar odavno odbacio venezuelansku oporbenu čelnicu jer „nema (njegovu) podršku ili poštovanje”, a bolji poznavatelji neprilika u Bijeloj kući problem vide u njenome neodustajanju od Trump-Nobelove nagrade za mir pa se izvodi zaključak ili nameće pitanje, poznatije iz drugog izvora…
I što ćemo sad!?
Bogu fala, nafte nemamo, ali imamo znakovitije blago današnjice ili, pak, sutrašnjice, poznatije u križaljkama kao H20!
Sreća u nesreći je što nas baš ugodno klimatizira ovo globlno zatopljenje jer, što bi, da je početkom siječnja hladno, da je sve smrzlo i da je napadalo pola metra snijega ili više?!
Fakat bi nas satralo…
