U Zagrebu je nedavno na tajnoj lokaciji održan skup koji organizira Revolucionarni komunistički savez, a nazvan je „škola komunizma“. Riječ je o okupljanju mladih boljševičkih aktivista koji otvoreno govore o potrebi revolucionarnog rušenja kapitalizma i uspostave sustava u kojem bi vlast preuzela radnička klasa. Događaj je dospio u javnost nakon što su u središtu grada osvanuli plakati koji pozivaju zainteresirane da se uključe u pripreme za buduće „revolucionarne promjene“.
Dio medija taj je događaj predstavio gotovo kao zanimljiv društveni fenomen ili ekscentričnu političku subkulturu. Međutim, takav pristup otvara ozbiljno pitanje granica društvene i pravosudne tolerancije prema radikalnim ideologijama. Kada se revolucionarni komunizam prikazuje kao bunt mladih ili romantični politički idealizam, zanemaruje se činjenica da se radi o ideologiji koja je u prošlom stoljeću bila povezana s nasilnim revolucijama i totalitarnim režimima.
Povijesno iskustvo pokazuje da su komunističke revolucije često započinjale retorikom o oslobođenju i jednakosti, ali su završavale represijom, progonom političkih protivnika i masovnim kršenjem ljudskih prava. Ideja „rušenja starog poretka“ značila je nasilni obračun s onima koji su proglašeni klasnim neprijateljima.
Zbog toga se postavlja pitanje kako bi društvo trebalo reagirati kada se u javnom prostoru ponovno pojavljuju pozivi na revolucionarne promjene i rušenje postojećeg sustava. Takve poruke nije moguće promatrati samo kao provokaciju ili marginalni politički eksperiment, jer povijest pokazuje da radikalne ideje u povijesnim ciklusima pronalaze širi odjek u društvu.
Relativiziranje komunističkih zločina
Jedan od razloga zbog kojih ovakve pojave izazivaju relativno slab javni otpor jest dugotrajna tendencija relativiziranja komunističkih zločina. Dok se totalitarni režimi poput nacizma i fašizma u javnom prostoru gotovo jednoglasno osuđuju, prema komunizmu se često primjenjuju drugačiji kriteriji.
U raspravama se često može čuti argument da je komunizam, unatoč zločinima, imao važnu ulogu u borbi protiv nacizma ili da je u svojoj ideji predstavljao pokušaj stvaranja pravednijeg društva. Međutim, takvo objašnjenje zanemaruje činjenicu da su komunistički režimi u svim zemljama uspostavili sustave političkog progona, cenzure i masovnih likvidacija.
Također se često ponavlja tvrdnja da je problem bio u načinu provedbe, a ne u samoj ideji. No povijesni dokumenti i politička praksa pokazuju da su nasilje i revolucionarna prisila bili sastavni dio komunističke teorije od samih početaka. U praksi su takve ideje redovito vodile prema represivnim državama i sustavima koji su gušili političke slobode.
U hrvatskom kontekstu dodatnu složenost stvara činjenica da je velik dio političke elite nastao iz bivšega komunističkog sustava. Zbog toga se odnos prema nasljeđu tog razdoblja često oblikuje selektivno. Otvorena rasprava o komunističkim zločinima i simbolima zato i dalje izaziva podjele, dok se njihova povijesna odgovornost nerijetko gura na marginu javnog prostora.
Bit će zanimljivo vidjeti kako će se organi reda i sigurnosti postaviti prema ovoj pojavi. Zazivanje nasilnog (revolucionarnog) rušenja kapitalizma i uspostave Jugoslavije zabranjeno je Ustavom Republike Hrvatske.
Hoće li mladi boljševici odgovarati za protuustavno djelovanje?
