Mantra „ustaša“ u Hrvatskoj odavno više nije ni ideološka ni povijesna tema. Ona je postala alat. Jeftin, potrošen i krajnje proziran alibi za one koji nemaju ni volje ni znanja baviti se stvarnim problemima društva. Riječ koja se poteže onda kada ponestane argumenata, kada se ne zna što reći i kada se vlastita nesposobnost pokušava prikriti moraliziranjem.
Tom se riječju razbacuje kao da je egzistencijalno pitanje. Kao da se od nje živi. Kao da će se sutra njome platiti režije, osigurati djetetu budućnost ili zadržati mlade u Hrvatskoj. Kao da je „ustaša“ nova valuta, a ne isprazna etiketa kojom se pokušava disciplinirati i ušutkati narod.
Kakve pobogu ustaše u 2025. godini? Gdje su? Tko su? I zašto se o njima govori više nego o plaćama, mirovinama, stanovima, odlasku mladih i urušavanju obrazovanja? Odgovor je jednostavan. O tim se temama teže govori. Za njih su potrebni znanje, odgovornost i istina. A istina često nije ugodna.
Ono što se danas proglašava fašizmom najčešće je tek neslaganje, drukčije mišljenje ili odbijanje nametnute kolektivne krivnje. Ljudi koji pjevaju, navijaju ili javno izražavaju domoljublje nisu prijetnja demokraciji. Prijetnja demokraciji su laž, manipulacija i sustavno etiketiranje vlastitog naroda.
Dokle će se u Hrvatskoj lagati? Dokle će se pod krinkom antifašizma provoditi politička agenda koja s brigom za hrvatsko društvo nema nikakve veze? Činjenice su jasne i lako provjerljive. U Hrvatskoj se slobodno živi, radi i kreće. Djeca aboliranih četnika nisu progonjena. Ljudi iz Srbije svakodnevno dolaze, borave, rade i zabavljaju se bez ikakvih problema. Klubovi u kojima se puštaju cajke puni su iz večeri u večer. Automobili sa srpskim registracijama parkirani su diljem zemlje.
Ako je to fašizam, onda je ta riječ izgubila svako značenje.
No ova mantra ne bi opstala sama od sebe. Ona ima svoje održavatelje. Ima svoje proizvođače. Nalazimo ih u dijelu medija, u dijelu akademske i komentatorske scene, u krugu ljudi koji godinama recikliraju iste teze, iste optužbe i isti rječnik. Oni ne informiraju, oni oblikuju percepciju. Ne opisuju stvarnost, nego je selektivno režu i pakiraju prema potrebi.
Njima „ustaša“ nije problem koji treba razumjeti, nego tema od koje se živi. Siguran naslov. Provjereni klik. Brza osuda. Samopotvrđivanje vlastite moralne nadmoći. U tom zatvorenom krugu svi su zadovoljni, osim društva koje se time sustavno truje.
Istina im je teret jer ruši konstrukciju na kojoj počiva njihova uloga. Zato se biraju izolirani slučajevi, preuveličavaju incidenti i generalizira cijeli narod. Stvara se atmosfera stalne krivnje, i to ne zato što je točno, nego zato što je korisno.
Istodobno se prešućuje ono ključno. Da Hrvatska nije društvo progona. Da nije zemlja straha. Da nije država u kojoj se manjine love po ulicama. Prešućuje se da je Hrvatska, unatoč svim svojim problemima, jedna od tolerantnijih zemalja u Europi, često i na vlastitu štetu.
Svaka kritika proglašava se ekstremizmom. Svako pitanje relativizacijom. Svaki drukčiji pogled opasnošću. Tako se guši rasprava, sužava prostor slobode i stvara klima u kojoj se ljudi autocenzuriraju. Ne zato što su u krivu, nego zato što znaju kako će biti etiketirani.
Ironija je potpuna. Oni koji se najglasnije pozivaju na slobodu, pluralizam i demokraciju prvi su koji ih gaze. Ne zabranama, nego etiketama. Ne argumentima, nego moralnom ucjenom. Ne dijalogom, nego linčem.
U takvom okruženju više nije važno što je istina, nego tko drži megafon. A megafon je godinama u rukama istih. I zato se Hrvatska vrti u krug. I zato se ozbiljni problemi guraju u stranu. I zato javni prostor postaje poligon za ideološke obračune umjesto prostor u kojem bi se tražila rješenja.
I unatoč svemu tome, ja i dalje vjerujem u mudrost ljudi. Vjerujem u ono dobro u ljudima. Vjerujem da većina razumije kako etiketiranjem, demonizacijom i javnim linčem rade isto ono što su u 20. stoljeću radili razni ubojice naroda, samo drugim sredstvima i drugim riječima. Nasilje, bilo fizičko, verbalno ili institucionalno, nikada nije riješilo nijedan stvarni problem.
Sutra ćemo sjediti u istom restoranu. Ići u isto kazalište. Naša će djeca sjediti u istim školskim klupama. Zar doista mislimo da ćemo se gledati preko nišana? Uozbiljimo se. Nema nas ni četiri milijuna. Ova zemlja je premala za trajni rat etiketama i lažima.
Poštuj da bi bio poštovan.
I da bude potpuno jasno, bez ikakvih dvojbi: jednako se jasno i nedvosmisleno ograđujem od svih totalitarnih i autoritarnih režima. Od nacizma, od fašizma i od komunizma. Svaki od njih je u svojoj biti gušio slobodu, gazio čovjeka i proizvodio nasilje.
Hrvatskoj ne treba povratak u bilo koji od tih mrakova. Treba istina, odgovornost i zdravi razum.
Jer dokle god se energija troši na duhove prošlosti koje netko namjerno oživljava, budućnost će nam prolaziti pred očima.
I to više nema veze s ideologijom.
To ima veze s istinom.
