Narodna vjerovanja duboko su ukorijenjena u svim dijelovima Hrvatske i predstavljaju važan dio nematerijalne kulturne baštine. Iako se danas često svode na praznovjerje ili folklornu zanimljivost, etnolozi i povjesničari kulture ističu da su ona stoljećima imala ključnu ulogu u tumačenju svijeta, osobito u razdobljima kada znanstvena objašnjenja nisu postojala ili nisu bila dostupna široj zajednici.
Prema Hrvatskom etnološkom leksikonu, narodna vjerovanja obuhvaćaju predodžbe o nadnaravnim bićima, silama i znakovima za koje se smatralo da utječu na svakodnevni život, zdravlje, sigurnost i sudbinu čovjeka. Njihova svrha nije bila tek objašnjavanje nepoznatog, nego i smanjenje straha u suočavanju s bolešću, smrću, glađu i prirodnim nepogodama, ali i održavanje društvenog reda unutar zajednice.
U priobalnim krajevima i na otocima posebnu skupinu čine vjerovanja povezana s morem i pomorstvom. Etnografski zapisi s Jadrana bilježe kako su ribari izbjegavali zviždanje na brodu jer se vjerovalo da time prizivaju oluju. Također su postojala pravila o ponašanju prije isplovljavanja, izboru dana za ribolov i znakovima koji su se tumačili kao najava dobre ili loše plovidbe. Takva su vjerovanja dokumentirana u terenskim istraživanjima još krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
U planinskim i šumovitim područjima, osobito na Velebitu, Medvednici i u dijelovima Like, sačuvane su brojne predaje o vilama, vješticama i drugim nadnaravnim bićima. Stručnjaci ističu da su takva vjerovanja bila snažnija u izoliranim zajednicama, gdje su prirodni fenomeni poput guste magle, jakih vjetrova i neobičnih zvukova često dobivali mitska tumačenja. Etnologinja dr. sc. Jasna Čapo iz Instituta za etnologiju i folkloristiku navodi da narodna vjerovanja treba promatrati kao simbolički sustav kroz koji su zajednice oblikovale stvarnost i prenosile društvene norme.
Posebno su poznata vjerovanja o mori, zabilježena ponajprije u Istri, ali i u drugim dijelovima Hrvatske. Mora se u pučkoj predaji opisuje kao biće koje noću pritišće ljude u snu i onemogućuje disanje. Hrvatski etnološki leksikon takve predodžbe tumači kao personifikaciju noćne more, dok suvremena medicina stanje povezuje s paralizom sna. Folkloristica dr. sc. Suzana Marjanić ističe kako je riječ o primjeru univerzalnog ljudskog iskustva koje je u različitim kulturama dobilo specifična lokalna tumačenja.
Narodna vjerovanja snažno su prisutna i u običajima vezanima uz smrt. U mnogim krajevima Hrvatske bilo je uobičajeno prekrivanje ogledala nakon smrti člana obitelji, iz straha da se duša ne bi zadržala među živima. Takvi su običaji zabilježeni u Slavoniji, Lici i Dalmaciji. Prema istraživanjima etnoloških muzeja, ti su rituali imali važnu psihološku i društvenu funkciju jer su pomagali zajednici da se nosi s gubitkom i očuva dostojanstvo pokojnika.
Stručnjaci naglašavaju da se narodna vjerovanja ne smiju izdvajati iz povijesnog i društvenog konteksta. Ona nisu puka senzacija niti dokaz zaostalosti, nego vrijedan izvor za razumijevanje mentaliteta, strahova i vrijednosti prošlih generacija. Kako navodi Hrvatski etnološki leksikon, narodna vjerovanja čine važan sloj kulturnog pamćenja i ključna su za razumijevanje identiteta lokalnih zajednica u Hrvatskoj.
