Gotovo groteskno danas zvuči nazvati kralja Petra I. Karađorđevića – ustašom. A ipak, upravo je tako nazivao sam sebe.
Samozvani povjesničari, politički diletanti i profesionalni aktivisti iz različitih NGO krugova godinama se trude ocrniti vlastitu državu, Hrvatsku. Umjesto činjenica nude etikete, umjesto argumenata pogrde ili samo jednu istinu, a domoljublje im je stalna meta. U toj histerizaciji javnog prostora natječu se tko će izgovoriti veću glupost, veću laž, veću uvredu – pritom glumeći moralne vertikale.
Zboru bukača s vremena na vrijeme se pridruže i političari iz susjedstva. Rado bismo ih zaobišli ali sami se trude zauzeti važno mjesto u nesuvislom ponašanju. Aleksandar Vučić, o kojemu se ne treba trošiti mnogo riječi, dobio je novog partnera u tom folkloru: Zukana Heleza, ministra obrane BiH i potpredsjednika SDP-a BiH, čovjeka koji je nekad predavao učenicima, a danas izgovara tirade koje nalikuju, kulturno rečeno, političkom performansu.
Helez je europarlamentarku Željanu Zovko nazvao „poluretardiranom“ osobom i „ustaškim kopiletom“ koje se, po njegovu mišljenju, „miješa u unutarnje stvari BiH“, a u istu je rečenicu ugurao i izaslanika u Washingtonu. Njegove riječi, baš kao i Vučićeve, ne zaslužuju onu latinsku „mel in ore, fel in corde“ – med na ustima, žuč u srcu. Kod njih je samo žuč.
No vratimo se na naslov.
„Ustašija“, „crnilo se valja ulicama…“, „puzajući fašizam“ i slični histerični ispadi dio su javnog djelovanja dijela našega društva. Sve je donekle jasno, ali dugi zimski dani i zimske noći idealni su za crtice iz povijesti koje znaju biti zabavne. Ili iritantne, ovisno iz kojeg kuta gledate.
Danas mnogima zvuči šokantno, ali riječ/pojam „ustaša“ nije ni izvorno ni samo hrvatska, niti je vezana isključivo uz razdoblje NDH. Dolazi od glagola „ustati“ i stoljećima se koristila kao sinonim za „ustanika“. Vuk Karadžić srpske ustanike početkom 19. stoljeća naziva upravo – ustašama. E sad, što Vučić misli kad svoje „ustanike“ naziva ustašama? Želi li ih uvrijediti ili udijeliti kompliment?
Srpski ustanici u BiH bili su ustaše
Potpuno je nedvojbeno da je riječ „ustaša“ bila glavna oznaka za srpske ustanike u Bosni i Hercegovini tijekom pobune protiv Osmanskog Carstva 1875.–1878. Dizali su „ustaške barjake“, a sebe nazivali baš ustašama. Te su činjenice uredno dokumentirane, među ostalim i u radovima velikog Đure Vidmarovića, hrvatski književni kritičar, pjesnik, prevoditelj, povjesničar, proučavatelj kulturne baštine hrvatskih narodnih manjina,
političar i diplomat, a koji je objavio faksimile knjižice „Pravila saveza ustaša i dobrovoljaca Kraljevine Jugoslavije“, tiskane 1930. u Beogradu.
Povijest ide još dalje.
Kralj Petar I. Karađorđević kojeg su Srbi od milja zvali „Čika Pera“ i „srpski osloboditelj“, sudjelovao je u Hercegovačkom ustanku (1875. – 1878.) kojeg još nazivaju i Nevesinjska puška, pod pseudonimom Petar Mrkonjić. Nakon ustanka objavio je knjigu pod naslovom: „Dnevni zapisi jednog ustaša o bosansko-hercegovačkom ustanku 1875.–1876.“
Dakle, kralj Srbije i kasnije Kraljevine SHS bio je, prema vlastitim riječima, „ustaša. To nije interpretacija, nego naslov njegove knjige.
Kakve veze ima ‘čika Pera’ i ustaše? Kralj Petar I Karađorđević bio je kralj Srbije od 1903. do 1918. godine Kraljevine SHS (1918. – 1921.) iz dinastije Karađorđevića. Navedeni Hercegovački ustanak (1875. – 1878.) kojeg još nazivaju i Nevesinjska puška, bio je to ustanak bosanskohercegovačkih Hrvata i Srba podignut u okolini Nevesinja 1875. godine protiv osmanske vlasti, koji se ubrzo proširio na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Trajao od 9. srpnja 1875. do 4. kolovoza 1877. godine.
“Nacrt zakona za hercegovačke ustaše”
Petar I Karađorđević koji je u Nevesinjskoj pušci sudjelovao je pod pseudonimom Petar Mrkonjić, da bi sakrio svoj identitet od obrenovićevskih agenata. Mrkonjić Grad nosi ime po tom njegovom pseudonimu 1924. godine. Tito i partija nisu mu promijenili ime iako je Mrkonjić Grad je poznat i po Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a 1943. godine, koji je postavilo temelje modernoj Bosni i Hercegovini. Podgorica je preimenovana u Titograd 1946. godine u čast Josipa Broza Tita. Zanimljivo, Tito i partija za kralja i otadžbinu. Istovremeno, Baltazar Bogišić, (Baldo, Valtazar) (1834. – 1908.) rođen je u Cavtatu gdje mu je i spomenik, napisao je “Nacrt zakona za hercegovačke ustaše” kojim je pokušao predložiti ustrojstvo tog po svemu revolucionarnog antiosmanlijskog pokreta Srba preko Drine. Bio je to svojevrsni ustav ondašnjih srpskih “ustaša” u Hercegovini. Njegovim najvećim djelom svakako se smatra „Opšti imovinski zakonik Knjaževine Crne Gore“ koji je Bogišić pripremio na poziv kneza Nikole I. Petrovića. Bogišić se, budući je bio upoznat s crnogorskim običajnim pravom, 1873. godine prihvatio izrade modernog građanskog zakonika za Crnu Goru, sve uz suglasnost ruskog cara Aleksandra II. Knez Nikola je Zakonik proglasio 1888. godine, a Bogišića je 1893. godine postavio za ministra pravosuđa, koji je položaj Bogišić držao do 1899. godine.
Tu se priča ne završava. Nevesinjski ustanak izazvao je ratove Srbije i Crne Gore s Turskom (kasnije se uplela i Ruska imperija, iz čega je Bugarska oslobođena.
Moravsko-dobričko-dobrovoljački ustaški kor i drugi
Tokom tih ratova, povjesničar Miloš Milojević osniva dobrovoljačke jedinice (ustaše) koje nose, iz ove perspektive vrlo čudne nazive, kako pišu u Telegrafu.rs.
Naime, u pitanju su bili Moravsko-dobričko-dobrovoljački ustaški kor, Dobrovoljačko-ustaški raško-ibarski kor i Deževsko-ibarsko-ustaški kor. Ove paravojne formacije oslobodile su čak četiri stotine srpskih sela tih godina, i navodno se nikada nisu povukli s bojišta.
E sad, možda je “ustaša” i hrvatska reč, možda je i srpska, kao i mnoge druge, ali prvo pouzdano korištenje te riječi u Hrvata zbilo se tek 1929. godine formiranjem organizacije “Ustaša – Hrvatski revolucionarni pokret”. To je prvo jasno dokumentirano hrvatsko korištenje termina. Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), od 1933. godine Ustaša – Hrvatski oslobodilački pokret (UHOP).
Što se tiče sadašnjosti i riječi ‘ustaša’, neki Srbi dali bi sve od sebe kako bi dokazali da je baš njihova i da su je Hrvati ukrali jer poznato je da je sve srpsko. Drugi je vole stavljati u kontekst isključivo i samo razdoblja NDH pa bi je i zadržali i odrekli je se, a treći s obje strane nemaju pojma ili namjerno preskaču neke povijesne činjenice. ili će reći: „nije to isto“. A činjenice su tvrdoglave. Jer povijest se može ignorirati ali je se ne može prebrisati.
I zato danas zaista zvuči gotovo groteskno nazvati kralja Petra I. Karađorđevića – ustašom. Ali on je upravo tako nazivao sam sebe.
