U politici ne postoji neutralnost. Ili se boriš za svoja prava ili ih prepuštaš drugome. Kad institucije šute, kad zainteresirane skupine šute, one zapravo poručuju: u redu nam je. Time Tomašević dobiva najjaču moguću potvrdu: može nastaviti. Svaka neosporena odluka postaje presedan. Svaki presedan postaje praksa. Svaka praksa postaje norma.
Odluka zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića da otkaže doček rukometne reprezentacije na Trgu bana Jelačića zbog spora oko izvođača nije nikakav izolirani incident. To je ogledni primjer kako se u Zagrebu danas upravlja gradom: političkom procjenom, ideološkim filterom i uz prešutnu suglasnost onih koji bi trebali postavljati pitanja. Formalni razlog je poznat: Marko Perković Thompson nije prihvatljiv zbog „ranijih kontroverzi“ i gradskih odluka o zabrani korištenja spornih simbola. Gradonačelnik se pozvao na „pravila“. No, problem nije u pravilima. Problem je u tome tko ih tumači, kako i bez ikakve ozbiljne kontrole.
Tko odlučuje što je „prihvatljivo“?
U normalnom demokratskom sustavu, javni prostor pripada svima. O njegovu korištenju odlučuje se prema jasnim, provjerljivim kriterijima. U Zagrebu se, međutim, sve češće odlučuje prema političkom osjećaju trenutne vlasti.
Danas je problem Thompson. Sutra će biti netko drugi. Prekosutra neka tribina, predavanje ili kulturni događaj. A nešto drugo neće biti problem i lagano će se uvlačiti kao pravilo. Granice se pomiču polako, ali sustavno. Kad gradonačelnik sam, i sa svojom grupom istomišljenika procjenjuje što je „u skladu s vrijednostima grada“, a nitko ga ne pita gdje to točno piše, demokracija počinje kliziti prema samovolji.
Gdje su nestali HRS i „veliki sponzori“?
Posebno bi trebalo podsjetiti na obvezu Hrvatski rukometni savez. Iza njega stoje novac, sponzori, ugled i infrastruktura. Ima pravnike, savjetnike i veze. I što radi? Za sada nema pisanog zahtjeva za obrazloženje. Nema upravnog postupka. Nema prigovora Ministarstvu i eventualno tužbe. Ima samo gunđanja i čekanja da se bura na društvenim mrežama sama stiša.
Svatko tko je pogođen odlukom ima pravo na obrazloženje. Ministarstvo ima pravo nadzora. Sudovi imaju ovlasti. Sustav postoji. Ali sustav ne funkcionira sam. Funkcionira samo ako ga netko aktivira. U Zagrebu se, međutim, razvila nova politička kultura: svi se žale, nitko ne djeluje. Svi su protiv, ali samo privatno. Javna konfrontacija se izbjegava. Zašto? Jer je lakše šutjeti nego riskirati sukob s gradskom vlasti. I sve je lakše nego to isto mišljenje izraziti izlaskom na izbore.
Zagreb kao politički eksperiment
Sve više se stvara dojam da je Zagreb postao poligon za eksperimentiranje s modelom „prosvijećene vlasti“. Vlast zna najbolje. Građani trebaju slušati. Tko se ne uklapa, problematičan je. To nije demokracija. To je mekani paternalizam s ideološkim predznakom. Da pojednostavimo, paternalizam je zaštitnički, pokroviteljski odnos u kojem nadređena osoba, institucija ili država postupa prema podređenima kao prema djeci – tretirajući ih kao nezrele i nesposobne da donose odluke u vlastitom interesu.
Zavadi, polariziraj, vladaj
Svaki put kad se pojavi ovakva tema, javnost se podijeli. Jedni viču „fašizam“, drugi „cenzura“. I dok traje rat etiketa, nestaje procedura kao stvarni problem. Tko je odlučio? Na temelju čega? Gdje piše? Tko kontrolira? Ta pitanja nitko ne postavlja dovoljno glasno. Jer buka je korisnija od istine. Što slijedi ako se ovako nastavi?
Ako ovaj obrazac postane trajan, posljedice su jasne. Grad će se sve više voditi osobnim procjenama. Institucije će slabjeti. Povjerenje građana padati. Javna scena će se sužavati. I na kraju će svi biti iznenađeni kad shvate da više nemaju utjecaj. A zapravo su ga sami prepustili. Ovdje se ne radi o jednom pjevaču. Radi se o tome tko odlučuje o javnom prostoru i pod kojim uvjetima. Dok god se odluke ne osporavaju pravno, dok god se ne traže pisana objašnjenja, dok god se ne ide do kraja, Zagreb neće biti grad pravila, nego grad procjena. A grad procjena uvijek na kraju postane grad poslušnih. I to je jedina stvarno opasna poruka ove priče.
Kad se drugi gradovi i županije počnu natjecati u ponudama da se kod njih organizira svečani doček rukometaša zapravo poručuju: Nema veze što je Zagreb zakazao. Mi ćemo preuzeti. Time se amortizira politička šteta za Tomaševića. Umjesto da se pitaju: Zašto nije moguće u glavnom gradu? Tko je odgovoran? Kad svi odmah traže alternativu, implicitno prihvaćaju da je zagrebačka odluka „normalna“. Ako se odluka ne osporava, ona postaje presedan. Sutra će biti još lakše donijeti sličnu.
Relativizira se uloga glavnog grada. Glavni grad ima simboličku ulogu. Nacionalni uspjesi se tradicionalno slave u Zagrebu. Tomaševićev model u ovom slučaju izgleda ovako: Ja postavim granice. Ako vam se ne sviđa snađite se drugdje.
Da su HRS, sportaši, gradovi i županije rekli: „Ne, doček mora biti u Zagrebu. Tražimo objašnjenje“, nastao bi institucionalni pritisak. Ovako imamo raspršivanje energije. Svatko vuče na svoju stranu i nitko ne udara tamo gdje treba. Natjecanje u dočeku izgleda kao dobra volja. U stvarnosti je politička slabost jer se „pere“ odgovornost Zagreba, legitimizira nejasna odluka i učvršćuje model samovolje. Takvo ponašanje izravno pomaže Tomaševiću da izbjegne ozbiljna pitanja.
