Ekolozi razni sve nas češće plaše kao ćemo ostati bez pitke vode. Iznose nam podatke o tome koliko vode trošimo u poljoprivredi, koliko u domaćinstvu, koliko u industriji, koliko nam odnose klimatske promjene, a koliko je vode zagađeno mikroplastikom ili makroplastikom.
Uništavamo vodu i ona negdje nestane, možda na mjesec, a možda i na mars.Meni nešto ta ekološko klimatološka logika ne štima. Bečka kućanstva i industrija troše puno vode koju vade iz Dunava. Kada je potroše ponovno završi u Dunavu koji teče prema Bratislavi. Dok do tamo dođe vodeno bilje potrošenu vodu popravi pa je u Bratislavi ponovno pumpaju u vodovod kako bi ju i tu mogli potrošiti. Nakon toga ponovno završi u Dunavu kojim ide do Budimpešte. Dok do tamo stigne vodeno bilje ju ponovno popravi. Nakon toga isti postupak se ponavlja u Novom Sadu, Beogradu i dalje do Crnoga mora.
Taj postupak bi se mogao još i ubrzati ako bi u kanalizacijske cijevi postavili led rasvjetu kako bi unutar same kanalizacije fotosinteza mogla pročistiti većinu otpada, pa da u rijeke ulazi puno čišća otpadna voda. Govore nam i kako je u vodi sve više mikroplastike koja vodom i hranom ulazi u naša tijela, pa nas sve više i više truje. Kako bi smo smanjili količine te mikroplastike moramo smanjiti upotrebu plastičnih boca, plastičnih vrećica, slamki za piće i slično. Ali nam ne govore kako je velika većina te mikroplastike u vodu došla iz perilica rublja. U perilicama se rublje prevrće vamo tamo i pri tome se otkidaju sitni komadići plastičnih vlakana koje nikakvi filteri ne mogu zaustaviti. Jedini način da se smanji njihova količina je praviti više odjeće od prirodnih materijala, što se može najlakše napraviti promjenom porezne politike. Dovoljno bi bilo uvesti dodatni porez na svu odjeću koja u sebi ima više od 5 posto plastike. Tih 5 posto je dovoljno za dugmad i konac, a sve ostalo je dovoljno dobro i kada se pravi od prirodnih vlakana. S dodatnim porezom na plastičnu odjeća ona od prirodnih materijala bi bila jeftinija u usporedbi s onom od plastičnih materijala, pa bi i mikropalstike u vodi bilo puno manje. Ali ovako nešto ne bi odgovaralo naftnoj industriji koja je ipak najveći donator raznih ekoloških i klimatoloških udruga koje se svojim donatorima ne žele zamjeriti. Pa nam nude odricanje od plastičnih vrećica koje se troši daleko manje nego plastična odjeća.
Plaše nas i plastičnim otocima koji plove po oceanima koji nastaju zato što bacamo plastične boce u rijeke, koje ih nose u more, ali nam ne govore kako je 70 posto tih plovećih plastičnih otoka sastavljeno od ribarskih mreža. Takve krupne mreže ne bi bilo teško prikupljati prije nego ih ribari bace u more, te ih odložiti s ostalim otpadom. Najviše ih uklanjaju školjke koje se na njima ugnijezde, pa kad narastu povuku mreže na dno mora. Tjeraju nas da razvrstavamo komunalni otpad zato da bi ga mogli reciklirati, a ne govore nam kako se sav taj razvrstani otpad odlaže na ista odlagališta. Ono što se isplati reciklirati kao što je metal već odavno se otkupljuje. Ostalo se nikome ne isplati reciklirati pa se zato i ne prerađuje, unatoč uvjeravanju raznih ekoloških udruga.
Da su iskreni mogli bi sami sebi priznati kako je razdvajanje otpada gubitak vremena i novca. Problem komunalnog otpada je tehnološki riješen prije 50 godina. O eksperimentalnom testiranju takve tehnologije sam pročitao u jednom znanstveno popularnom časopisu prije oko pedesetak godina, ne sjećam se jeli to bio časopis Galaksija ili Priroda. Ako u komunalnom otpadu ima najmanje 20 posto plastike dovoljno je taj otpad samljeti, zagrijati na 180 do 200 stupnjeva, raširiti po cesti, povaljati valjcima i dobije se površina tvrđa od asfalta. To je tehnološki riješeno prije 50 godina, ali nije riješeno logistički. Kada bi smo ceste pravili od smeća oko svih rafinerija nafte imali bi brdo asfalta kojeg naftne kompanije ne bi mogle nikom prodati. Političari su taj problem mogli riješiti kompromisno, tako da se doni sloj cesta radi od smeća, a gornji od asfalta, ali naftne kompanije ne vole kompromise. One najradije uzimaju sve što se može uzeti.
