Ustav Republike Hrvatske može se promijeniti samo uz dvotrećinsku većinu svih zastupnika u Hrvatskom saboru, što znači najmanje 101 glas „za“ od ukupno 151 zastupnika. Upravo zato promjena Ustava u Hrvatskoj nije samo pravno, nego i izrazito političko pitanje koje zahtijeva široki konsenzus vlasti i oporbe.
Postupak promjene Ustava može pokrenuti najmanje petina zastupnika (30 zastupnika), predsjednik Republike ili Vlada. No i odluka da se uopće pristupi promjeni Ustava mora se donijeti dvotrećinskom većinom, kao i konačno usvajanje ustavnih promjena.
U praksi to znači da nijedna politička opcija u Hrvatskoj ne može sama promijeniti Ustav, čak ni kada ima stabilnu parlamentarnu većinu. Vladajuća većina obično raspolaže s oko 75 do 80 zastupnika, što je dovoljno za donošenje zakona, ali daleko od potrebnih 101 ruku za promjenu Ustava.
Zbog toga su ustavne promjene u Hrvatskoj rijetke i gotovo uvijek rezultat šireg političkog dogovora. Od donošenja Ustava 1990. godine do danas, Ustav Republike Hrvatske mijenjan je pet puta – 1997., 2000., 2001., 2010. i 2013. godine.
Najveće promjene dogodile su se 2000. godine, kada je Hrvatska prešla iz polupredsjedničkog u parlamentarni sustav vlasti, čime su značajno smanjene ovlasti predsjednika Republike, a ojačana uloga Vlade i Sabora.
Ustav je mijenjan i 2010. godine kako bi se hrvatski pravni sustav prilagodio članstvu u Europskoj uniji, dok je 2013. godine ustavnim referendumom unesena definicija braka kao životne zajednice muškarca i žene.
Upravo visoki prag od 101 zastupnika zamišljen je kao zaštita stabilnosti ustavnog poretka. Ideja je da se temeljni državni dokument ne može mijenjati običnom političkom većinom, nego samo uz široki politički i društveni konsenzus.
U političkoj realnosti to znači da svaka ozbiljna rasprava o promjeni Ustava nužno otvara i pitanje političkih saveza, pregovora i kompromisa između vlasti i oporbe – bez čega je ustavna promjena u Hrvatskoj praktički nemoguća.
