Prije nekoliko dana sjedila sam na kavi s prijateljima. Nas četvero za stolom. U jednom trenutku sam primijetila nešto čudno – svi smo šutjeli. Ne zato što nismo imali o čemu pričati, nego zato što je svatko od nas gledao u svoj mobitel. U tom trenutku mi je kroz glavu prošla jedna pomalo ironična misao: nikada nismo bili povezaniji, a nikada udaljeniji jedni od drugih. Društvene mreže obećale su da će nas povezati. I na neki način jesu. Danas možemo poslati poruku nekome na drugom kraju svijeta u nekoliko sekundi. Možemo vidjeti gdje su naši prijatelji, što rade i kako provode dan. Ali ponekad imam osjećaj da smo, dok smo pokušavali biti povezani sa svima, pomalo izgubili stvarnu povezanost jedni s drugima.
Koliko puta dnevno otvorimo društvene mreže bez razmišljanja? Koliko puta počnemo skrolati kroz tuđe živote, a da ni sami ne znamo zašto? I ja to radim. Skrolam kroz fotografije putovanja, savršenih večera, nasmijanih ljudi i novih uspjeha. Sve izgleda lijepo, zanimljivo i pomalo uzbudljivo. A onda spustim mobitel i shvatim da sam upravo provela deset minuta gledajući tuđe živote, dok je moj stajao na pauzi. Primjećujem to i kod ljudi oko sebe. Dopisujemo se stalno, šaljemo poruke, reagiramo na objave, dijelimo fotografije. Komunikacija nikada nije bila brža. Ali prava druženja postala su rjeđa. Sve češće sjedimo zajedno, a svatko gleda u svoj ekran. Razgovori se prekidaju notifikacijama, a trenuci koji bi trebali biti stvarni često završavaju kao sadržaj za objavu. Kao da smo počeli više promatrati život nego ga živjeti.
Društvene mreže same po sebi nisu loše. Donijele su nam puno toga dobrog. Povezale su nas s ljudima koje dugo nismo vidjeli, omogućile su nam da ostanemo u kontaktu bez obzira na udaljenost. Ali su nas istovremeno naučile jednoj opasnoj stvari a to je uspoređivanje. Jer dok skrolamo, gledamo samo najbolje dijelove tuđih života. Putovanja, uspjehe, osmijehe, proslave. Rijetko vidimo brige, nesigurnosti, loše dane ili trenutke kada netko jednostavno nije dobro. I onda naš sasvim običan dan počne izgledati nedovoljno zanimljivo. U svijetu gdje možemo imati stotine ili tisuće pratitelja, sve je više ljudi koji zapravo nemaju kome poslati poruku kad im je stvarno teško.
I tu dolazimo do najvećeg paradoksa današnjice. Nikada nismo imali više načina da budemo povezani, a opet se sve više ljudi osjeća kao da ih nitko zapravo ne vidi.
Možda problem nisu društvene mreže. Možda smo samo zaboravili kako izgleda razgovor u kojem nitko ne provjerava mobitel svakih pet minuta. Možda smo zaboravili razliku između biti online i biti prisutan.
Zato se ponekad pokušam podsjetiti na jednostavne stvari: razgovor bez mobitela na stolu, šetnju bez fotografiranja svakog koraka i druženje koje ne završava objavom na internetu. Jer na kraju dana, prava povezanost nikada se nije mjerila brojem pratitelja. Mjeri se ljudima koji znaju kako ti je i prije nego što išta objaviš.
A možda je pravo pitanje zapravo vrlo jednostavno:
Kad ste zadnji put proveli večer s nekim, a da nitko nije posegnuo za mobitelom?
