Postoji jedna konstanta u političkom svemiru Aleksandra Vučića. Kad god stvari kod kuće postanu neugodne, a već su dugo vrlo neugodne, negdje u pozadini pojave se Hrvatska i EU. Iako znaju da Hrvatska nije kriva nizašto, onda je barem „umiješana”. Ako nije umiješana, onda „stoji iza”. Od tajnih službi, duboke države do tko zna koga. A budući da je u pitanju paranoični politički narativ za domaću uporabu tim gore po činjenice. Jer činjenice su, ionako, u ovakvim narativima sporedne.
U tom Vučićevom orkestru koji gudi u paralelnom političkom realityju, Hrvatska funkcionira kao univerzalni krivac. U prijevodu političkog jezika, to zvuči otprilike ovako: „neki centri moći iz regiona pokušavaju destabilizirati Srbiju”, ili još preciznije: „Svi znamo odakle to dolazi, ali nećemo sada imenovati”. Naravno da neće. Ne moraš reći „Hrvatska” kad svi već znaju scenarij.
Temelj takvog pristupa je jednostavan, ali učinkovit: društvo se drži u stanju stalne napetosti. Vanjski neprijatelji, bilo da se radi o međunarodnim pritiscima, susjednim državama ili geopolitičkim odnosima redovito su prisutni u javnom diskursu. Paralelno s tim, unutarnji akteri, poput opozicije ili kritičkih medija, nerijetko se prikazuju kao produžena ruka tih istih prijetnji. Takav okvir omogućuje stvaranje jasne podjele: s jedne strane je država pod pritiskom, a s druge političko vodstvo koje je brani.
I tu nastupa cijeli orkestar: srbijanski mediji koji će svaku takvu izjavu pretvoriti u naslov tipa: „Udar iz Zagreba!” ili „Hrvatska opet protiv Srbije!”. Ako nema stvarnog događaja, nema veze, uvijek se može interpretirati nečija izjava, pogled ili čak šutnja. Jer i šutnja je, naravno, sumnjiva. U toj verziji stvarnosti ispada da se hrvatski političari bude ujutro s jedinom misijom kako danas zakomplicirati dan Beogradu.
Kad nemaš odgovor na nezadovoljstvo unutar vlastitog dvorišta, najlakše je pokazati prstom preko ograde. Još ako je ta ograda opterećena poviješću, emocijama i starim pričama dobiješ gotov narativ bez puno truda. Ne moraš ga ni posebno graditi, samo ga povremeno „osvježiš”. Ljudi svugdje u svijetu lakše prihvaćaju objašnjenja koja pojednostavljuju stvarnost. Ideja da postoji „vanjski krivac” često je lakša za prihvatiti nego složeni unutarnji problemi poput korupcije, ekonomije ili političke odgovornosti. Narativ o vanjskom neprijatelju ima vrlo konkretnu svrhu: homogenizira društvo. Kad postoji osjećaj ugroze, ljudi su skloniji stati uz vlast, a manje propitivati njezine poteze i put u „nigdje“. To nije specifično samo za Srbiju, to je globalno poznat politički obrazac.
Šire gledano, sličan obrazac može se prepoznati i kod povijesnih lidera poput Staljina, koji je razvijao ideju „opkoljene tvrđave”, države stalno izložene vanjskim i unutarnjim neprijateljima. Naravno, razlike u metodama i razini represije su značajne, ali mehanizam političke komunikacije pokazuje određene sličnosti.
U jednom trenutku više nije ni važno vjeruje li Aleksandar Vučić u to što govori. Sustav je postavljen tako da mora funkcionirati na isti način jer čim prestaneš proizvoditi vanjskog neprijatelja, netko će početi postavljati pitanja unutra. Stari štosovi. Ti netko su „domaći
izdajnici i strani plaćenici“. Retorika stalne ugroze pretvorila se u karikaturu, kako bi rekli u Srbiji – „zadušne babe“. Izraz koji se koristi kako za žensku tako i mušku osobu koja vodi brigu ama baš o svemu i po cijele dane razmišlja kako riješiti tuđi problemi iako svojih ima preko glave. Ne spava, ne jede, ne ide na godišnji, žrtvuje se…
Što to znači za Hrvatsku?
Realno, baš ništa. Hrvatska zna gdje je i kamo ide. U ovoj priči bez ikakvog razloga dodijeljena joj je uloga statista koji se stalno pojavljuje u tuđem scenariju. Jer u toj predstavi, bez obzira što učinili krivi ste. A kad si već kriv za sve, onda barem znaš da nisi kriv ni za što.
