Imao sam vremena napisati tekst na naslovnu temu i sad „5 do 12“ se hvatam posla, pa nije ni čudo da mi je prva pomisao da pitam umjetnu inteligenciju za pomoć.
Možda baš tu možemo početi: s linijom manjeg otpora i s pomoći.
U vrijeme kada se sve rjeđe ljudi spremno žrtvuju za ljubav koja proizlazi iz davanja drugima, imperativ je pronaći oca u obitelji.
Često sam čuo: ja, ja sam ga napravio, ja sam mu kupio ovo i ono, ja sam mu osigurao krov nad glavom itd.
Činjenica je da je otac sudjelovao u začeću djeteta, tj. kako bi rekao otac, „napravio“; činjenica je i da u većini slučajeva otac osigura krov nad glavom i veći ili manji dio materijalnih stvari.
Činjenica je i da očevi danas u tom osiguranju materijalnog sve češće izostave spomenuti i drugog roditelja, odnosno majku, koja sigurno participira u tom materijalnom dijelu jednako tako, u većoj ili manjoj mjeri.
Već na samom početku analize imamo konstataciju da su roditelji, koje čine otac i majka, zajedničkom ulogom sudjelovali u začeću i da oboje skrbite za to isto dijete.
Ostaje pitanje odgoja i uloge oba roditelja. Iako naslov nameće sam po sebi pitanja i odgovore koji se odnose na oca, baš kao i u životu, neizostavna je uloga majke kako u odgoju djeteta tako i u snazi oca.
Dijete prolazi kroz faze emocionalne povezanosti i identifikacije s roditeljima, pa je logično zaključiti da je snaga u množini.
Kao otac četvero djece koji promišljam gotovo 16 godina o svojoj ulozi, ali i primjećujem i analiziram društvene probleme, nužno ističem majku moje djece kao jednu od ključnih uloga u mom očinstvu.
Otac može biti otac i u djelomičnom ili trajnom odsustvu majke, no otac koji ima divnu suprugu i majku svoje djece može više, bolje i češće, čime dijete ili djeca dobiju više i kvalitetnije.
Da, moja uloga odgovornog oca nameće teret na moja već umorna leđa, no moja uloga i moj teret i često žrtvovanje čine me radosnim i ponosnim.
Gotovo svaki muškarac, a posebno otac, ima prirodnu potrebu biti zaštitnik i autoritet, no sve rjeđe muškarci prihvaćaju važnu obiteljsku ulogu vođe koji brine i kontinuirano čini za druge stavljajući sebe na kraj kolone.
Što je veći problem? To što je sve manji broj muškaraca ili što „muškarci“ preuzimaju ulogu oca nesvjesni svoje sebičnosti.
Osim uloge oca četvero djece, ističem i moje trinaestogodišnje proučavanje ponašanja djece i mladih od vrtićke do studentske dobi.
Kao biblijska najezda mušica, neodgovorne djece koja ne žele razumjeti i prihvatiti pravila ponašanja u društvu sve je više i više.
Dobro je prisjetiti se da su djeca ogledalo svojih roditelja, a da je uloga oca:
Sigurnost i podrška – daje djeci osjećaj stabilnosti i zaštite;
Autoritet – pomaže djetetu razumjeti pravila i odgovornost;
Samopouzdanje – odnos s ocem jako utječe na to koliko dijete danas i sutra kao odrasla osoba vjeruje u sebe;
Model (o)ponašanja – djeca često kroz oca uče kako se ponašati u društvu, stoga nekršćansko ponašanje djece i mladih, promjene vrijednosti u društvu koje se brane tezama modernog i slobodnog, mogu i trebaju se pripisati očevom neuspjehu.
Izazov kršćanskog oca u obitelji sve je veći i teži, no slijedi li kršćanski otac tradiciju ili svjesno bira i živi vjeru, odraz je rezultata, odnosno nekršćanskog ponašanja vlastite djece.
Otac je pozvan biti duhovni vođa obitelji, što traži osobnu vjeru, molitvu i primjer kojeg će djeca (oponašati) slijediti. Otac mora aktivno sudjelovati i voditi, a ne samo postavljati pravila.
Prečesto se očevi pravdaju vlastitim neuspjehom koji proizlazi iz sebičnosti i nespremnosti na žrtvu zbog posla, stresa, financijskih pritisaka; utjecajem „vanjskog svijeta“: društvenih mreža, lošeg društva, nedovoljno dobrih nastavnika, nedovoljno dobrih svećenika; skraćeno rečeno, svi su drugi krivi za odraz mene, tj. za moje dijete.
Živjeti vjeru, prihvatiti žrtvu kao nagradu, ljubiti obitelj i biti primjer – čak i kad je to teško, put je ka primjeru kršćanskog oca; put je ka odrazu kojeg želim gledati u svojoj djeci.
