Ivan Anđelić Doktor bio je teško ranjen, s fiksatorom u nozi i ranama koje još nisu zacijelile, ali je u listopadu 1992. u Vinkovcima ipak sjeo za volan i odvezao trudnicu u bolnicu kako bi na svijet stigla djevojčica Marija.
Tu priču ovih je dana ponovno posvjedočio Stanko Penavić, čija je supruga 29. listopada 1992. dobila trudove u ratnim Vinkovcima. On je tada nije mogao odvesti, a Doktor, i sam ranjen, bio je ondje i učinio ono što su takvi ljudi činili bez puno riječi: pomogao je.
S fiksatorima u nozi odvezao je trudnicu na porod. Rodila se Marija, četvrto i ratno dijete obitelji Penavić. U toj jednoj rečenici stane puno više od ratne anegdote. Stane karakter čovjeka koji ni u vlastitoj boli nije okrenuo glavu od tuđe potrebe.
Ivan Anđelić Doktor teško je ranjen 18. lipnja 1992. tijekom napadne akcije u selu Donje Ravno na Kupresu. Mitraljeski rafal pogodio ga je u obje noge, a lijeva je bila posebno teško stradala. Radilo se o otvorenom prijelomu, s kosti koja je virila iz noge. Suborci su ga pet i pol sati nosili do hrvatskih položaja, a potom je preko Vran planine prevezen prema Splitu.
Nakon operacije i postavljanja fiksatora prebačen je u Zagreb. Ali Doktor nije bio čovjek koji je znao mirovati. Već nakon nekoliko tjedana napustio je bolnicu i s ranjenom nogom otišao u Ivankovo posjetiti Ivicu Arbanasa Lipog i pripadnike 124. vukovarske brigade.
Potom se ponovno vraćao obvezama. Pomagao je u planiranju preustroja 124. vukovarske brigade u 10. domobransku pukovniju, a u listopadu 1992. bio je u Vinkovcima, u zgradi Ina Naftaplina, gdje je bilo zapovjedništvo novoustrojene pukovnije.
U istoj zgradi bili su smješteni i prognanici iz Vukovara i drugih mjesta. Ondje se dogodila noć u kojoj je ranjeni Doktor odvezao gospođu Penavić u bolnicu.
To je isti čovjek koji je u obranu Hrvatske stao još 1991., kad je iz Tovarnika otišao s 30 ljudi u Opatovac, u kamp u kojem su ih obučavali hrvatski legionari Ante Roso i Miljenko Filipović. Imao je obitelj, kuću, posao i sređen život, ali je znao da se sprema borba za opstanak.
Kada je vidio tenkove iz Srbije kako idu prema Vukovaru, svoj je kamion postavio na cestu kao barikadu. U Vukovaru je postao jedan od ključnih ljudi obrane, zamjenik zapovjednika na Sajmištu Ivice Arbanasa, na jednom od najtežih mjesta obrane grada.
Ranjavan je više puta. U sljepoočnicu je ranjen 9. listopada 1991. i zaradio teško oštećenje oka. U svibnju 1992. geleri su mu završili u vratu. Dio krhotina, kako je sam svjedočio, vadio je rukom jer mu je smetao. Treće teško ranjavanje bilo je ono na Kupresu.
I svaki put htio se vratiti svojim ljudima. Tražio je što manju invalidnost kako bi ostao u aktivnom sastavu Hrvatske vojske. To je teško objasniti generacijama koje nisu živjele rat, ali takvi su ljudi tada nosili Hrvatsku. Ne iz komfora, ne iz koristi, nego iz uvjerenja da se Domovina ne napušta kada je najteže.
Doktor je preživio i proboj iz Vukovara. Nije htio izaći iz grada dok grad nije pao. Nije htio napustiti ljude koje je vodio. Krenuo je s Ivicom Arbanasom i skupinom branitelja prema slobodi, preko Vuke, minskih polja i prostora pod neprijateljskom vatrom. Uspjeli su doći do Nuštra i izvući živu glavu.
Nakon Vukovara otišao je dalje, u Ramu, organizirao obranu i nastavio se boriti. Sam za sebe znao je reći da nije bio hrabar nego lud, jer je išao ondje odakle su pametni bježali. Ali baš takva “ludost” stvarala je obranu kada se činilo da je sve izgubljeno.
Njegova rečenica da je za njega svaki njegov vojnik bio general najbolje opisuje kakav je bio zapovjednik. Nije gledao ljude kao broj, nego kao suborce. Zato ga se poštovalo. Zato se njegovo ime među Vukovarcima izgovaralo s težinom.
Ivan Anđelić Doktor nije samo ratnik. On je primjer čovjeka koji je u najtežim trenucima ostao čovjek. Branio je Vukovar, prošao ranjavanja, proboj, druga bojišta i opet, s čeličnim žicama u nozi, našao snage odvesti trudnicu u bolnicu.
Takve priče pokazuju stvarno lice Domovinskog rata. Hrvatsku nisu stvorile fraze, naknadna pamet i salonske rasprave, nego ljudi koji su imali obitelj, kuću, posao i život, pa su sve stavili na kocku da bi narod imao državu. I kada su bili ranjeni, nisu pitali što njima pripada, nego kome još mogu pomoći.
Zato se o Ivanu Anđeliću Doktoru mora pisati. Ne zbog mitologije, nego zbog istine. Jer narod koji zaboravi ljude koji su ga obranili, zaboravlja i cijenu vlastite slobode.
Jer ljudi kao što je Ivan Anđelić Doktor nisu bili samo branitelji teritorija.
Oni su bili čuvari ljudskosti u vremenu kada je sve oko njih pokušavalo tu ljudskost uništiti. U ranama, s fiksatorima u nogama, bez sna i odmora, nisu gledali što im pripada, nego kome još mogu pomoći.
Zato Doktor nije samo heroj Vukovara i Domovinskog rata. On je ogledalo onoga što Hrvatska jest u svojoj srži: zemlja ljudi koji ne odustaju, koji ne okreću glavu od tuđe nevolje i koji znaju da se sloboda ne dobiva riječima, nego djelima i žrtvom.
Dok god se ovakve priče prenose, Domovina neće zaboraviti svoje sinove. A dok god ih se sjećamo, znat ćemo i koliko vrijedi ono što imamo.
Hvala ti, Doktore.
