Nije riječ o još jednom NATO summitu, nego o najvećem preslagivanju europske sigurnosti od završetka Hladnog rata. Europa ulaže milijarde u naoružanje, ali bez zajedničke koordinacije i dalje ostaje skup nacionalnih vojski, a ne jedinstvena vojna sila.
Dok se u Ankari okupljaju čelnici svih 32 članice NATO-a, ovogodišnji summit Saveza mogao bi ostati upamćen kao jedan od najvažnijih posljednjih desetljeća. Na stolu nisu samo nova obećanja o većim vojnim izdvajanjima i nastavku potpore Ukrajini, nego i pitanje može li Europa postati ozbiljna vojna sila bez potpune ovisnosti o Sjedinjenim Državama.
Američki predsjednik Donald Trump ponovno je poslao jasnu poruku saveznicima: europske članice NATO-a moraju preuzeti veći dio tereta vlastite obrane i nastaviti povećavati vojnu potrošnju. To je zahtjev koji ponavlja godinama, ali ovoga puta okolnosti su bitno drukčije. Europa ga više ne doživljava samo kao politički pritisak nego kao sigurnosnu realnost, ističe The Guardian.
Upravo zato u Ankari se predstavljaju novi zajednički obrambeni projekti vrijedni više desetaka milijardi dolara. Riječ je o nabavi bespilotnih sustava, zrakoplova za nadzor, protudronskih sustava, projektila te jačanju europske obrambene industrije koja bi u budućnosti trebala biti manje ovisna o američkoj proizvodnji. Službeno će nerado priznati ali usprkos rekordnim ulaganjima, Europa ima problem koji se ne može riješiti novcem.
Analiza francuskog Le Mondea upozorava kako europske vojske danas raspolažu sve većim vojnim kapacitetima, ali još uvijek nemaju dovoljnu međusobnu koordinaciju. Svaka država razvija vlastite sustave, kupuje različitu vojnu opremu, koristi drukčiju logistiku i održavanje te proizvodi različite vrste streljiva. Rezultat je skupa, ali fragmentirana obrana.
Drugim riječima, Europa ima sve više vojske, ali još nema zajedničku vojnu snagu.
Europa danas ne pati od manjka tenkova, aviona ili novca, nego od manjka zajedničke strategije. Svaka država nabavlja naoružanje prema vlastitim potrebama, razvija vlastite sustave i gradi vlastitu logistiku, dok zajednička europska obrambena sposobnost ostaje nedovršena. Paradoks je očit. Milijarde se ulažu u vojsku, a Europa još nema jedinstven sustav koji bi tih 32 nacionalnih vojski pretvorio u učinkovitu cjelinu sposobnu brzo donositi odluke i djelovati kao jedna snaga. U vremenu kada sigurnost postaje najvrjednija valuta, najveća europska slabost možda više nije količina oružja, nego nedostatak koordinacije. Dok postoji NATO, postoji i jedinstveno zapovjedništvo (SACEUR), koje je tradicionalno američki general, te cijeli niz regionalnih zapovjedništava. Nitko ne smije ni zamisliti scenarij u kojem SAD kaže: „Ovaj put vi Europljani vodite operaciju.“
To postaje posebno važno u trenutku kada se sve češće govori o mogućem smanjenju američke vojne prisutnosti u Europi. Washington i dalje ostaje ključni saveznik, ali sve otvorenije poručuje kako europske države moraju same preuzeti odgovornost za vlastitu sigurnost. Zbog toga NATO danas prolazi kroz najveću transformaciju od završetka Hladnog rata. Savez više ne traži samo veće vojne proračune nego i zajedničku proizvodnju oružja, usklađenu logistiku, interoperabilnost i brže donošenje odluka. Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte od članica traži konkretne nacionalne planove kako će ispuniti preuzete obveze i povećati obrambene sposobnosti.
Europa posljednjih godina ubrzano kupuje tenkove, borbene zrakoplove, raketne sustave i dronove. Obrambeni proračuni rastu gotovo u svim članicama Saveza. Međutim, vojni analitičari upozoravaju da broj komada oružja sam po sebi nije dovoljan. Prava snaga vojske ne mjeri se samo količinom opreme nego sposobnošću da 32 države djeluju kao jedan sustav.
Upravo će zato ankarski summit pokazati može li Europa prijeći iz faze nacionalnih vojski u fazu stvarne zajedničke obrambene sposobnosti. Jer bez zajedničkog planiranja, standardizacije i koordinacije, ni najveća ulaganja neće donijeti puni učinak. Europa danas više nema problem nedostatka novca. Pitanje je ima li dovoljno političke volje da od 32 nacionalne vojske stvori jednu učinkovitu obrambenu cjelinu.
