Hrvatska pozicija kod srpske unitarizacije jezika obzirom na povijest našeg jezika je prilično jasna, pa se postavlja pitanje što se sa srbijanskim jezikom događalo u ta vremena.
Sanda Ham mi objašnjava da nam tu može poslužiti gramatika Mihajla Stevanovića koji jasno piše da je u 18 stoljeću na vlast u Austriju došla „zatucana carica“ koja da ne dopušta Srbima svoje škole, pa su Srbi tada „zvali učitelje iz Rusije“.
U slobodnom prijevodu Srbi su u 18-tom i dijelom 19 stoljeća djecu učili neku mješavinu ruskog i slavenskog, što je izravna posljedica toga da su „zvali učitelje iz Rusije“ da djecu uče jeziku. Na moj upit kada dolazi u tim dramatičnim vremenima ipak do prijelomnice u jezičnoj politici Hrvata i kako, dr.Hamodgovara :“ U jezikoslovnom smislu to je svakako trenutak kada prevladava jezik koji tada nastaje po sasvim drugim načelima negoli je ranije postojao temeljem zagrebačke filološke škole koji je bio normiran na tradicijama koje su postojale u hrvatskom jeziku 19 stoljeća u kojem nije bilo ni utjecaja ni sastavnica vukovske škole. Riječ je o 1892 godini. To je dakle vrijeme kad se donosi novi, Brozov pravopis, a Broz je bio -vukovac.
I tu počinje zaplet. Jer već slijedeće godine taj pravopis postaje obaveza u školama.
Hrvatski jezikoslovci su se tada podijelili na vukovce i na sljednike zagrebačke filološke škole koja stoji na višestoljetnojhrvatskoj književnojezičnoj tradiciji.“. Na moj upit kako bi najkraće definirala kako su vukovci osmislili svoj jezik Ham će dodati:“ Najkraće, oni su hrvatski jezik stjesnili (stisnuli, ograničili op. nov.) u okvire štokavskih narodnih umotvorina“: Obrazlažući kontekst u kojem se vukovci pojavljuju, ona će dodati da kako jača jugoslavenska ideja u politici, tako jača i ta pomisao da bismo se trebali spojiti jezično sa Srbima.
Tako jača struja hrvatskih vukovaca. Hrvatski vukovci preuzimajunačela normiranja jezika kako je tražio Vuk Stefanovi Karađić. Dakle, ne jezik, nego normiranja jezika. Na molbu da mi u najkraćim crtama objasni kako su se vukovci zapravo ponašali prema hrvatskom jeziku dr. Ham če reći:“ Hrvatski vukovci nisu prihvaćali ni kajkavizme ni čakavizme, ali ni germanizme ni srbizme, oni traže čistu hrvatsku štokavštinu. U tom smislu, dok nismo ušli u zajednički državu, srbizmi nisu osobito utjecati, ali niti ulazili u hrvatski jezik. No, ulaskom u prvu Jugoslaviju kreće agresija prema hrvatskom jeziku.
Ministar Božo Kundak donosi 1929 godine „Pravopisno uputstvo“ gdje se sva obilježja hrvatskog jezika miču iz jezika, ostaju samo ona koja su zajednička srpskom, pa i posebna obilježja se navode samo za srpski. To je bila kruna jezične srbizacije u prvoj Jugoslaviji. Na moj upit što u jezičnoj politici donosi vrijeme Nezavisne države Hrvatske,profesorica Ham odgovara:“ Promjene su bile pravopisne i pravopisno se vraćamo postulatima Zagrebačke filološke škole.
Imamo i morfološki pravopis i vraćanje onog „ie“ ali to je hrvatska književnosti 19 stoljeća sve poznavala, dakle ništa novo. Što se tiče novih riječi, a to je ono što je bilo ozloglašeno za NDH, takvih riječi po profesoru Samarđiji, a on se jedini sustavno bavio jezikom u NDH, takvih riječi nema više od desetak. To nisu uopće bile novoizmišljene smiješne riječi kako se Hrvatima godinama pokušalo nametnuti. Primjerice turist je bio putničar, turizam putničarstvo, nove su riječi, samoradinost, slikokaz,vodospremište, brzoglas, pismohrana, veleobrt, zapravo su to naše stare riječi. NDH se samo vraća na staru tradiciju Zagrebačke filološke škole. Problem je što se to provodilo jako strogo pa je postojala okružnica koja je išla po uredima gdje je stajalo da će biti kažnjen tko umjesto riječi „osoba“ upotrijebi „lice“. Vidite, nešto slično se događalo samo u Titovoj Jugoslaviji, gdje su urednici radijskih ili tv postaja bili kažnjavani ako bi im promaknula neka -hrvatska riječ! Zakon o hrvatskom jeziku u NDH je bio strog, ali mora se znati da je pravopis donesen tek 1943“. Na moj upit što se događa nakon 1945, sugovornica mi objašnjava:“ Tu imamo stanovit mir prvih pet godina i vraćamo se Brozovom pravopisu, odnosno Broz-Boranićevom pravopisu, Boranić je naime bio njegov nasljednik.
U Zagrebu se zbog toga osjeća potreba za promjenom pa se počinje pripremati novi pravopis. U tom kontekstu se osniva Hrvatsko filološko društvo 1952, praktički u tajnosti sa osnovnim zadatkom pripremanja novog pravopisa. Taj su posao začela naša četiri poznata jezikoslovca koja su započela taj posao. Srpska reakcija je bila vrlo negativna i kao odgovor dolazi Novosadski dogovor, zapravo kako bi se spriječlilo da Hrvati donesu novi pravopis. Ljudevit Jonke je bio jedan od te četvorice i kad je njegov dosje u Udbi bio dostupan moglo se vidjeti da ga je Udba pratila od 1947, da mu dosje ima 700 stranica, bili su mu ozvučeni i poslovni i privatni telefoni, u njegovoj blizini su bili agenti Udbe i tako su doznali i za planove o novom pravopisu.
Na moj upit što je u političkom smislu značio Novosadski dogovor i kako je tehnički izveden profesorica odgovara: “Dakle, on se na samom početku poziva na Bečki dogovor i posve demagoški i manipulativno pristupa događaju od prije stotinu godina. Oni su prije tog sporazuma pustili u javnost jednu anketu, a kad god o jezičnim pitanjima postavljate anketna pitanja onda se nešto iza brda valja. Poslije ankete sazvan je Novosadski sporazum s tim da se na tu anketu iz Hrvatske odazvalo vrlo malo ljudi. Na kraju je Dogovor donesen u atmosferi straha i pritisaka.
U Udbinom dosjeu piše da su Jonke, Ivšić i Ham potpisali Dogovor, ali pod pritiskom, a doušnik piše kako sva trojica gdje god mogu tumače da hrvatski i srpski nisu jedan jezik i da ih nije moguće ujednačiti“. Kakvih desetak godina kasnije Novosadski dogovor doživljava pobunu u vidu hrvatske Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog jezika koja traži potpunu ravnopravnost hrvatskog i srpskog, tražeći da to uđe i u ustav.
Na moju konstataciju da je Deklaracija bila izraz nevjerojatnog jedinstva profesorica Ham ističe:“Da, 17 raznih institucija je potpisalo Deklaraciju, bila je to rijetka manifestacija jedinstva a baš to veliko jedinstvo će kasnije biti razlog da se onako grubo postupa s potpisnicima Deklaracije. Po novinama su ih razvlačili kao da se radi o razbojnicima i ubojicama, a neki su ljudi morali pobjeći izvan granice. Znalo se dogoditi da profesor koji u školi djeci, svojim učenicima spominje Deklaraciju, mora bježati ili bi bivao uhićen!“.
Riječ je naime o padu hrvatskog proljeća.Deklaracija je ipak odnijela pobjedu jer je u Ustav 1974 ušao hrvatski jezik, biti će napisan i novi hrvatski pravopis, makar će brzo biti zabranjen. No, Deklaracija je uspjela sačuvati hrvatski jezik i to u vrlo teškim trenutcima! Uspjela ga je sačuvati za vrijeme kad će nastati hrvatska država i kad ćemo nakon stotinu godina ponovo imati kontrolu nad vlastitim jezikom.
Knjiga „Hrvatske povijesne istine 1“ može se naručiti na telefon 099 3996 011. Cijena knjige je 20 eura, dostava izdavača pouzećem, poštarina plaćena.
