Obrambena industrija odavno više nije samo pitanje nacionalne sigurnosti. Postala je jedno od najvrjednijih tržišta visokih tehnologija i globalne trgovine, na kojem države ne grade samo vojne sposobnosti nego i gospodarsku moć. Upravo zato vrijedi postaviti pitanje: odakle Srbiji novac za jedno od najambicioznijih naoružavanja u Europi?
Posljednjih nekoliko godina Srbija sustavno modernizira svoje oružane snage. Nabavlja francuske borbene zrakoplove Rafale, kineske protuzračne sustave, izraelsku vojnu tehnologiju i bespilotne letjelice, razvija vlastite dronove te istodobno ulaže u modernizaciju domaće namjenske industrije.
Dok se u Hrvatskoj gotovo svaka veća vojna nabava pretvara u političku raspravu, u Srbiji se paralelno odvija proces koji zaslužuje puno ozbiljniju analizu. Riječ je o stvaranju obrambenog sustava koji nije samo vojni projekt nego i važan gospodarski model.
Rafale nisu jedina priča
Najviše pozornosti privukao je ugovor s Francuskom za kupnju 12 potpuno novih borbenih zrakoplova Rafale, vrijedan oko 2,7 milijardi eura. Za razliku od Hrvatske, koja je kupila rabljene Rafalee iz sastava francuskog ratnog zrakoplovstva kako bi što prije zamijenila zastarjele MiG-ove 21, Srbija se odlučila za potpuno nove zrakoplove, uz paket koji uključuje logistiku, obuku, rezervne dijelove i dugoročnu tehničku potporu. Rafale su tek dio mnogo šire slike.
Beograd posljednjih godina intenzivno surađuje s Izraelom na području bespilotnih sustava, elektroničkog ratovanja i suvremenih zapovjednih tehnologija. Istodobno nastavlja vojno-tehničku suradnju s Kinom, od koje je nabavio protuzračne sustave i drugu naprednu opremu. Nakon što je rat u Ukrajini praktički zaustavio nove isporuke iz Rusije, Srbija je vrlo pragmatično diverzificirala dobavljače i danas kupuje i na Zapadu i na Istoku.
Takvu strategiju danas može voditi tek mali broj europskih država.
Pravi odgovor možda nije u kreditima nego u tvornicama
U javnosti se često može čuti kako se sve financira kreditima. To je samo dio istine.
Velike vojne nabave doista se financiraju kroz višegodišnje ugovore i kredite, što nije neuobičajeno ni u drugim državama. No Srbija ima još jedan važan izvor prihoda – vlastitu obrambenu industriju.
Tvrtke poput Yugoimport SDPR-a, Krušik, Prvi partizan, Sloboda Čačak i Zastava oružje desetljećima proizvode streljivo, topničke granate, lako naoružanje i vojnu opremu za izvoz.
Nakon ruske invazije na Ukrajinu svjetska potražnja za streljivom dosegnula je razine kakve nisu zabilježene od završetka Hladnog rata. Dok su mnoge europske države tek počele povećavati proizvodne kapacitete, srpske tvornice već su radile punim tempom.
Prema pisanju Financial Timesa, vrijednost srpskog streljiva koje je od početka rata u Ukrajini, preko trećih država i međunarodnih trgovaca, završilo na izvoznim tržištima procjenjuje se na oko 800 milijuna eura. Predsjednik Aleksandar Vučić javno je izjavio da je ta procjena uglavnom točna.
Drugim riječima, Srbija ne samo da ulaže milijarde u vojsku nego na obrambenoj industriji istodobno ostvaruje značajne prihode.
Hrvatska ne kupuje od Srbije ali kupuju članice NATO-a
Jedna od čestih zabluda u Hrvatskoj jest pitanje kupujemo li i mi srpsko oružje. Koliko je poznato iz javno dostupnih podataka – ne.
Hrvatske oružane snage ključne sustave nabavljaju od saveznika iz NATO-a i partnerskih država poput Francuske, SAD-a, Njemačke, Finske i Turske. Tu priča postaje zanimljivija.
Srpsko streljivo legalno se izvozi u brojne države. Nakon što napusti Srbiju, ulazi u međunarodne lance opskrbe i završava kod kupaca diljem svijeta. Među njima su i članice NATO-a koje ga koriste za vlastite potrebe ili ga, u skladu sa svojim političkim odlukama, prosljeđuju Ukrajini.
To možda najbolje pokazuje koliko se promijenila obrambena industrija u 21. stoljeću. Politički savezi jedno su, a globalni lanci opskrbe nešto sasvim drugo. Tvornica streljiva ne pita uvijek gdje će njezin proizvod završiti, nego tko je legalni kupac i tko može platiti. Obrambena industrija danas funkcionira po pravilima globalnog tržišta gotovo jednako kao automobilska ili farmaceutska industrija.
Hrvatska ima znanje. Ima li strategiju?
Ovdje dolazimo do pitanja koje bi trebalo zanimati i hrvatsku javnost.
Hrvatska raspolaže tvrtkama koje su u svojim područjima svjetski konkurentne. HS Produkt izvozi pištolje i jurišne puške na najzahtjevnija tržišta, Šestan-Busch proizvodi zaštitne kacige koje koriste brojne vojske i policije, a DOK-ING razvija robotske sustave za razminiranje i specijalna vozila koja se izvoze diljem svijeta.
To znači da Hrvatska ima znanje, inženjere i proizvodne kapacitete.
Ono što zasad nema jest jasnu i dugoročnu državnu strategiju koja bi obrambenu industriju prepoznala kao jednu od razvojnih grana gospodarstva, a ne samo kao prateći sektor obrambenog sustava. Europa danas ulaže desetke milijardi eura u povećanje proizvodnje streljiva, bespilotnih sustava, umjetne inteligencije i vojne elektronike. To nije privremena posljedica rata u Ukrajini, nego dugoročna promjena europske sigurnosne politike.
Pitanje je hoće li Hrvatska u tom procesu ostati ponajprije kupac ili će postati i značajniji proizvođač.
Najvažnije pitanje nije koliko košta Rafale
Rasprava o tome tko ima više tenkova, bolji radar ili skuplji borbeni zrakoplov uvijek će privlačiti pozornost javnosti. No možda se time propušta ono najvažnije. Pravo pitanje nije kako je Srbija platila Rafalee.
Pravo pitanje jest kako je država sa sedam milijuna stanovnika uspjela obrambenu industriju pretvoriti u jedan od motora izvoza, zapošljavanja i tehnološkog razvoja. U svijetu koji ubrzano povećava izdvajanja za obranu najveći dobitnici neće nužno biti države koje kupe najviše oružja.
Najviše će profitirati one koje će ga znati razvijati, proizvoditi i prodavati.
Hrvatska već danas ima tvrtke koje pokazuju da za to postoji znanje, iskustvo i međunarodna konkurentnost.
Možda zato najvažnije pitanje više nije što će Hrvatska sljedeće kupiti, nego što će za deset godina sama proizvoditi. Dok se javni prostor iscrpljuje u beskrajnim političkim raspravama o tome tko je kupio skuplji avion ili moćniji tenk, puno važnije pitanje prolazi gotovo nezapaženo: tko će za deset ili dvadeset godina proizvoditi tehnologiju, streljivo i sustave koje će Europa trebati? Povijest pokazuje da ratovi, nažalost, nisu nestali. Zato će zemlje koje danas razvijaju vlastitu obrambenu industriju sutra imati ne samo snažniju sigurnost nego i snažnije gospodarstvo.
