Predsjednik Republike Zoran Milanović poručio je nakon razgovora s vrhovnim zapovjednikom savezničkih snaga u Europi generalom Alexusom G. Grynkewichem da će Hrvatska u NATO-u djelovati solidarno, ali vodeći računa o vlastitim sigurnosnim i državnim interesima.
Susret je održan u trenutku kada rat u Ukrajini i rastuće napetosti na europskom prostoru od članica Saveza zahtijevaju veća vojna ulaganja, spremnije snage i jasnije političke odluke o mogućim budućim angažmanima.
General Grynkewich nije samo visoki NATO-ov dužnosnik. Kao SACEUR zapovijeda svim operacijama Saveza, a istodobno je i na čelu američkih snaga u Europi. Dužnost je preuzeo 4. srpnja 2025., čime predstavlja jednu od ključnih poveznica između američke vojne moći i europskog obrambenog sustava.
Milanović je u razgovoru naglasio da je NATO obrambeni savez te da se političke odluke moraju donositi konsenzusom. Takva poruka nije samo proceduralna. Za manje države poput Hrvatske konsenzus je mehanizam kojim se sprječava da najveće članice samostalno određuju smjer Saveza, osobito kada odluke mogu dovesti do slanja vojnika ili širenja vojnih obveza.
Razgovaralo se o sigurnosnoj situaciji u Europi, ruskoj agresiji na Ukrajinu i izazovima koji očekuju euroatlantski prostor. U takvim okolnostima Hrvatska mora ostati pouzdana članica, ali istodobno jasno razlikovati kolektivnu obranu teritorija Saveza od mogućih operacija izvan njegovih granica.
Posebno je istaknuta stabilnost jugoistočne Europe, uključujući Kosovo. To je za Hrvatsku neposredno sigurnosno pitanje jer svako ozbiljnije pogoršanje odnosa u regiji može otvoriti nove političke, migracijske i vojne pritiske, posebno u Bosni i Hercegovini i na Kosovu.
Grynkewich je u Hrvatsku stigao na poziv načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH general-pukovnika Tihomira Kundida, a susret s predsjednikom pokazuje da razgovori nisu ostali samo na vojno-tehničkoj razini.
Hrvatska svoju sigurnost temelji na članstvu u NATO-u, ali savezništvo ne znači odricanje od vlastite procjene. Ključno pitanje ostaje hoće li Zagreb u budućim krizama dovoljno jasno definirati gdje završava saveznička solidarnost, a počinje odgovornost hrvatskih institucija prema vlastitim građanima i vojnicima.
