Božić se iz godine u godinu vraća. Svjetla su jača, pjesme poznatije, stolovi bogatiji. I opet, negdje ispod svega toga, ostaje isto pitanje koje se rijetko izgovara naglas: što je zapravo Božić i što on želi učiniti s nama?
Rođenje Djeteta u Betlehemu nije sentimentalna priča. Nije ni bijeg od stvarnosti. Rodio se Kralj — ali Kralj koji neće vladati silom, nego žrtvom. Dijete koje se rađa da bi jednoga dana bilo raspeto za nas i za naše grijehe. U tom paradoksu leži istina Božića: radost koja već u sebi nosi križ i ljubav koja se ne boji dati sebe do kraja.
Božić nije popunjavanje praznine stvarima
Zato Božić nije vrijeme u kojem se materijalnim stvarima popunjava praznina srca prema ljudima, niti praznina duše prema Bogu. Jer te praznine ne traže predmete. Traže odnos. Traže prisutnost. Traže slušanje.
Često tražimo još — još sadržaja, još darova, još doživljaja — a zapravo nam nedostaje pogled koji razumije, riječ koja ne osuđuje, vrijeme koje se ne mjeri na sat.
Pjesme o miru i nemir u nama
Pjevamo: „Radujte se narodi“, a često smo iznutra nemirni. Pjevamo o miru na zemlji, a u odnosima nosimo svađu, šutnju, žalost, tugu i usamljenost. Možda problem nije u pjesmama. Možda je problem u tome što ih slušamo u prolazu, a ne puštamo da nam progovore.
Isus će kasnije reći: „Plačite nad sobom i nad svojom djecom“ (Lk 23,28). To nisu riječi osude, nego poziv na buđenje. Plačite nad onim što postajete ako izgubite srce. Ako se radost zamijeni bukom, a smisao ugodom.
Ne novi “duh”, nego Kristov smjer
Često govorimo o takozvanom „božićnom duhu“. Izraz koji zvuči lijepo, ali nerijetko postaje emocionalni pritisak: da budemo dobro raspoloženi, da se ne zamjeramo, da se „tako mora“ — barem tih nekoliko dana. No Božić ne traži novi duh, nego smjer. Ne poziva nas na prolazno raspoloženje, nego na hod za Kristom.
A taj smjer nije u savršenstvu blagdanskog stola, nego u strpljivosti.
Nije u iznosu poklona, nego u vremenu koje darujemo.
Nije u izgovorenim riječima, nego u onima koje prešutimo da ne povrijede.
U slušanju. U ne-prigovaranju. U okrenutosti Bogu i ljudima, a ne samo ugodama tijela.
Jer lako je umjesto Kyrie eleison pokloniti se nečemu drugom: nadmetanju, površnoj radosti, materijalizmu koji obećava sreću, a ostavlja prazninu. Lako je zamijeniti skromnost uspoređivanjem, a zahvalnost osjećajem da nam sve pripada.
Darivanje koje ima lice
Postoji ugoda srca i duše koja ne prolazi. Možda su to otkucaji Boga u nama. I zato jednoga dana ljudi ne plaču zbog onoga što nisu kupili, nego zbog onoga što nisu rekli: oprosti, izvini, volim te.
Vrijeme je dragocjeno. Ne zato što prolazi, nego zato što se u njemu možemo promijeniti. Postati mekši. Tiši. Prisutniji.
Bog dolazi tih
Božić nas ne prisiljava. On čeka. Mali Bog dolazi tih, nenametljiv, tražeći samo prostor da bude primljen. Možda je ovaj Božić prilika da usporimo, da slušamo svaku riječ liturgijskih pjesama, svako slovo biblijskih tekstova, i dopustimo da Bog osobno progovori.
Jer Božić nije bijeg od stvarnosti.
Božić je susret s Istinom koja spašava.


