Božić u Hrvatskoj, 25. prosinca, stoljećima se doživljava kao središnji kršćanski blagdan i dan koji nadilazi regionalne razlike. Bez obzira na to živi li se u Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Istri ili velikim gradovima, Božić u svojoj biti nosi isto značenje. To je susret obitelji, zahvalnost i mir.
Dan Božića u pravilu započinje odlaskom na jutarnju misu. U mnogim sredinama to je misa na kojoj se okuplja najveći broj vjernika tijekom godine. Nakon povratka iz crkve slijedi obiteljsko okupljanje i zajednički ručak, koji predstavlja središnji trenutak dana. Jelovnici se razlikuju po krajevima, ali Božić je dan mrsne hrane, za razliku od Badnjaka. Na stolovima su pečenje, sarma, domaći kruh i kolači, a u Slavoniji i Baranji često i fiš paprikaš. U primorskim krajevima naglasak je na mesnim jelima i lokalnim specijalitetima.
Unatoč bogatijem stolu, Božić se u hrvatskoj tradiciji ne doživljava kao dan raskoši. Teški poslovi se ne obavljaju, ne ide se u polje niti se rade kućni poslovi koji nisu nužni. U mnogim obiteljima i danas vrijedi pravilo da se na Božić ne raspravlja, ne svađa i ne podiže glas. Dan je posvećen razgovoru, boravku s najbližima i miru u kući.
Postoje regionalne razlike, ali one ne mijenjaju bit blagdana. U Slavoniji i Baranji naglasak je na okupljanju šire obitelji i obilasku rodbine. U Dalmaciji i na otocima Božić se češće provodi u užem obiteljskom krugu, uz više tišine i manje kretanja. U Lici i Gorskom kotaru Božić je dan skromnosti i zahvalnosti, dok su u Istri i Primorju zadržani običaji umjerenog slavlja bez naglašene vanjske simbolike.
U gradovima, osobito u Zagrebu, Božić je danas spoj tradicije i suvremenog života. Iako su blagdani okruženi komercijalnim sadržajima, sam dan Božića sve se više odvaja od adventske buke i vraća obiteljskom karakteru. Posjeti se najčešće svode na najuži krug, a veća druženja ostavljaju se za dane koji slijede.
Darivanje djece dio je božićne tradicije, ali u hrvatskoj kulturi ono nikada nije imalo središnje mjesto. U prošlosti su darovi bili skromni i simbolični, a i danas se u mnogim obiteljima naglašava da je važnije zajedničko vrijeme nego materijalni pokloni. Božić se ne doživljava kao dan potrošnje, nego kao dan prisutnosti.
Zajednička crta svih hrvatskih krajeva jest shvaćanje Božića kao dana pomirenja. To je vrijeme kada se ljudi češće sjete onih koji nisu s njima, pokojnih članova obitelji, ali i onih s kojima su odnosi možda narušeni. Upravo zbog toga Božić u narodnom shvaćanju ima snažnu moralnu i duhovnu dimenziju.
Bez obzira na regionalne običaje, Božić u Hrvatskoj ostaje dan u kojem se život usporava. Kuća postaje središte svijeta, obitelj najvažnija zajednica, a mir vrijednost kojoj se teži. U tome leži njegova trajna snaga i razlog zbog kojeg Božić i danas zauzima posebno mjesto u hrvatskom društvu.
