Temelj koji ne blijedi: hrvatski branitelji nisu kategorija zakona, nego temelj države
Povijest pokazuje kako države ne nastaju na isti način. Neke se oblikuju sporazumima, neke raspadom većih političkih cjelina, a neke nastaju u ratu. Republika Hrvatska pripada ovoj posljednjoj skupini. Njezin nastanak vezan je uz Domovinski rat i uz ljude koji su preuzeli odgovornost u trenutku kada država nije imala ustrojenu vojsku, međunarodno priznanje ni sigurnost opstanka.
Danas Domovinski rat ne promatramo samo kroz vojne operacije ili političke odluke. Promatramo ga kroz djelovanje hrvatskih branitelja. Njihova uloga nije bila ograničena na bojište. Ona je bila državotvorna. Bez njihove odluke da pruže otpor agresiji Republika Hrvatska ne bi ostvarila neovisnost niti bi postala suverena država. Branitelji nisu obranili samo teritorij. Omogućili su demokratski poredak, slobodu i sigurnost budućih naraštaja.
Zato odnos države prema braniteljima ne pripada području dojma ili ideološke rasprave. On pripada području ustavnoga poretka.
Ustav kao trajna činjenica
Ustav Republike Hrvatske u Izvorišnim osnovama jasno navodi kako je država nastala u pobjedi hrvatskoga naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu. Ta formulacija nije simbolična niti deklarativna. Ona ima punu pravnu snagu. Njome se Domovinski rat definira kao temelj državnosti, a uloga branitelja postavlja u središte ustavnoga poretka. Za takvu odredbu ne postoji alternativno tumačenje koje bi imalo pravno uporište.
Izvorišne osnove nisu povijesni dodatak Ustavu. One su njegov dio i temelj za tumačenje svih ostalih ustavnih normi. Time je Domovinski rat trajno ugrađen u pravni identitet države. Svaki pokušaj relativizacije karaktera rata ili umanjivanja uloge branitelja dolazi u izravan sukob s najvišim pravnim aktom Republike Hrvatske.
Ta ustavna odredba ima i jasnu zaštitnu funkciju. Ona sprječava pokušaje izjednačavanja žrtve i agresora te onemogućuje političke konstrukcije koje zanemaruju činjenice utvrđene u vrijeme stvaranja države. Zakonodavac je svjesno donio takvu odluku znajući da se političke većine mijenjaju, a da ustavni tekst mora ostati čvrst oslonac pravne sigurnosti i povijesne istine.
Jednako važna je i odredba Članka 58. Ustava Republike Hrvatske, prema kojoj država posvećuje osobitu skrb hrvatskim braniteljima, ratnim invalidima te obiteljima poginulih, zatočenih i nestalih. Ta formulacija ne ostavlja prostor za proizvoljno postupanje. Ona ne ovisi o političkim programima ni o proračunskim prioritetima. Ona obvezuje državu kao cjelinu.
Osobita skrb znači da se branitelji i njihove obitelji ne smiju svesti na opći sustav socijalne politike. Njihov status proizlazi iz posebne uloge u stvaranju države. Svaka vlast, bez iznimke, dužna je tu obvezu poštovati i provoditi, jer ona ne proizlazi iz političkoga dogovora, nego iz Ustava.
Iz toga ustavnoga temelja proizlaze zakoni koji uređuju mirovinska prava, zdravstvenu zaštitu, stambeno zbrinjavanje i socijalnu sigurnost branitelja i njihovih obitelji. Ti zakoni nisu ustupak niti povlastica. Oni su provedba ustavne obveze. Njihovo postojanje potvrđuje da Republika Hrvatska priznaje vlastiti nastanak i odgovornost prema onima koji su ga omogućili.
Na toj razini prestaje svaka rasprava o dojmovima. Ostaje pravo. A pravo je jasno.
Hrvatska u međunarodnom kontekstu: jedinstveni ustavni štit
Usporedba s drugim državama ne služi samo statistici, ona kristalno jasno pokazuje posebnost i dalekovidnost hrvatskoga rješenja. Uzmimo za primjer Sjedinjene Američke Države, globalnu velesilu koja se često navodi kao uzor zbog snažne društvene podrške svojim veteranima i sveprisutnoga patriotizma. No pravna je stvarnost drugačija. Američki Ustav, kao najstariji pisani ustav na svijetu, fokusiran je na ustroj vlasti i temeljna prava građana, ali ne sadrži niti jednu izravnu odredbu o posebnoj skrbi za veterane, niti definira karakter ratova u kojima su sudjelovali – od Drugoga svjetskog rata do Vijetnama ili Iraka. U SAD-u se prava veterana uređuju zakonima koji su podložni promjenama svake nove administracije i fluktuacijama proračuna. Tamo je briga o veteranima stvar politike i institucija, a ne ustavnoga imperativa.
Sličan, pragmatičan pristup prevladava i u većini europskih država. U zemljama s dugom vojnom tradicijom, poput Francuske ili Ujedinjenoga Kraljevstva, prava ratnih veterana tretiraju se primarno kao socijalno ili mirovinsko pitanje, uređeno posebnim zakonima i uredbama, bez zaštite na najvišoj, ustavnoj razini. U tim sustavima veteran je zaslužni građanin, ali rijetko ustavna kategorija.
Hrvatska je tu napravila jasan, povijesni iskorak koji nas svrstava u svjetske fenomene. Ustavotvorac nije dopustio da hrvatski branitelji postanu tek jedna od stavki u državnom proračunu ovisna o dobroj volji trenutačne vlasti. Domovinski rat i hrvatske branitelje Republika Hrvatska postavila je u samo središte svoga ustavnoga poretka. Time je poslana snažna poruka: branitelji nisu samo socijalna kategorija kojoj treba pomoć, oni su temelj na kojem počiva državna kuća. Dok drugi zakone mijenjaju, Hrvatska je svoju zahvalnost “uklesala u kamen”, priznajući time da sloboda i državnost nisu poklonjene, već izborene, te da nose trajnu, neopozivu obvezu generacija koje dolaze.
Politička odgovornost bez izgovora
U Hrvatskoj danas postoje političke opcije i pojedinci koji svjesno dovode u pitanje Domovinski rat i ulogu hrvatskih branitelja. To nije pogreška u govoru niti nespretna formulacija. To je politički stav. Kada se branitelje prikazuje kao problem, teret ili zapreku određenim politikama, tada se ne dira samo jedna društvena skupina. Tada se udara u ustavni temelj države.
Ustav Republike Hrvatske ne ostavlja prostor za takvo ponašanje. On jasno definira karakter Domovinskoga rata i jasno nalaže obvezu posebne skrbi za branitelje. Političar koji te činjenice ignorira ili relativizira ne zastupa drukčije mišljenje. On svjesno izlazi iz okvira koji ga obvezuje kao nositelja javne vlasti.
U Hrvatskoj ne postoji ustavno pravo na omalovažavanje branitelja niti na preispitivanje temelja države. Tko želi sudjelovati u upravljanju državom, mora prihvatiti njezin ustavni identitet. Sve drugo predstavlja političku neodgovornost.
Odgovornost ne završava na izborima. Ona traje svakim javnim istupom, svakom odlukom i svakim pokušajem da se povijesne činjenice zamijene ideološkim konstrukcijama. Branitelji nisu test tolerancije. Oni su test poštovanja Ustava.
Poštivanje branitelja ne znači veličanje rata. Ono znači poštivanje mira i slobode koji su izboreni u okolnostima u kojima su odluke imale cijenu. Dokle god društvo tu činjenicu razumije i poštuje, Republika Hrvatska ima stabilan temelj.
Hrvatski branitelji nisu prošlost. Oni su trajna činjenica ustavnoga poretka.
Vi koji sudjelujete u javnom životu birate hoćete li to prihvatiti ili zanemariti.
Ustav je već zauzeo jasan stav.
