Dok Donald Trump miješa geopolitiku, investicije i sigurnost na pozornici u Davosu, europski čelnici nestaju iz dvorane i nazivaju to „političkom porukom“. Narodno rečeno – dok Amerika pokazuje mišiće, Europa se skriva i prešućuje, a mi gledamo kako vlastiti lideri izbjegavaju suočavanje. Lakše je napustiti dvoranu – pobjeći.
U trenutku kada je Donald Trump stupio na pozornicu Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu, dogodila se neobična, ali znakovita stvar: ključni europski akteri, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, francuski predsjednik Emmanuel Macron koji je dan prije izazvao salve smijeha zbog konstatacija s onu stranu pameti i njemački kancelar Friedrich Merz više nisu bili ondje. Nisu sjedili u prvim redovima, nisu slušali, nisu reagirali. I to nije protokolarna sitnica, nego politička poruka. Kukavičluk epskih razmjera.
Trumpov govor u Davosu bio je više od običnog obraćanja. To je bio show moći, podsjetnik da SAD i dalje diktira globalne prioritete, a da Europa često reagira samo ritualnim izjavama i izgovorima.
Dok Trump najavljuje Povelju svog „Odbora za mir“ s ciljem uključivanja velikog broja država, uključujući i Rusiju i Tursku, europski lideri i dalje grade svoje izjave oko multilateralizma i stabilnosti, ali bez hrabrosti da stanu na istu pozornicu i suoče se s realnošću globalnih odnosa. Rezultat? Amerika dominira, Europa se skriva, a medijska mašinerija i predviđanja prije i poslije Trumpa zapravo su nebitni šumovi.
Trumpov govor bio je sve samo ne uredan. Pomiješao je trgovinu, sigurnost, Grenland, Island, carine, mir i moć u prepoznatljivom stilu političkog „all inclusive“ nastupa. No, jedno mu se ne može osporiti, a to je moć. Ne zvuči dobro, nije fer ali je tako. Trump ne govori da bi bio prihvaćen, nego da bi postavio okvir. A Europa, čini se, nije bila spremna sjediti u tom okviru.
Odlazak najvažnijih europskih čelnika prije Trumpova obraćanja može se tumačiti na dva načina. I oba su problematična. Prvi, da je Europa procijenila da je Trumpov nastup nevažan, previše kaotičan ili nedostojan ozbiljne rasprave. Drugi, vjerojatniji: Europa je svjesna da trenutačno nema zajednički odgovor, pa je izostanak sigurniji od prisutnosti bez jasne pozicije.
Jer Trump nije došao u Davos po dijalog. Došao je po deklaraciju moći. Njegova poruka nije bila diplomatska, nego tržišna – Amerika nudi sigurnost, ali uz cijenu; nudi suradnju, ali pod uvjetima. Nudi i mir, ali kroz dogovor velikih, a ne kroz institucije. U takvom okruženju, europski multilateralni vokabular zvuči kao govor iz neke druge dimenzije.
Upravo zato odsutnost von der Leyen, Macrona i Merza govori više od stotinu panela o „zajedničkim vrijednostima“. Europa se našla u neugodnoj ulozi promatrača koji zna da
se pravila mijenjaju, ali još uvijek raspravlja treba li ih priznati. Trump je, sa svim svojim proturječnostima, tu dilemu presjekao.
Davos je tako postao pozornica paradoksa. Trump, koji često miješa pojmove i teme, danas djeluje fokusiranije od Europe koja ih precizno razdvaja, ali ne uspijeva spojiti u strategiju. Dok europski čelnici odlaze prije ključnog govora, Trump ostaje. Ne zato što ima sve odgovore, nego zato što postavlja pitanja koja Europa još izbjegava. I pri tome se samozadovoljno smije.
Možda je zato najtočniji opis ovogodišnjeg Davosa upravo taj: nije problem što Trump govori koješta. Problem je što govori iz pozicije moći, dok oni koji bi mu trebali odgovoriti nisu u dvorani.
