Neke tišine posebno bole. One koje ostanu iza dječjih koraka u školskim hodnicima. U školama diljem Osječko-baranjske županije ovih je dana postavljeno 17 spomen ploča u čast 21 djetetu osnovnoškolske i srednjoškolske dobi koje je izgubilo život tijekom Domovinskog rata. Iza svake ploče stoji ime. Iza svakog imena život koji je prerano zaustavljen.
To nisu apstraktne brojke. To su djeca koja su sjedila u klupama imala svoje torbe, svoje strahove pred ispit, svoje male snove. Danas njihova imena stoje uklesana u školama koje su nekada bile njihova svakodnevica. Upravo ondje gdje su učili živjeti danas ostaje podsjetnik zašto je mir neizmjerno vrijedan.
Stradanje djece jedna je od najdubljih rana svakog rata. U Domovinskom obrambenom ratu ni najneviniji nisu bili pošteđeni. Ta činjenica ne smije biti prešućena, ublažena niti relativizirana. Djeca nisu ginula slučajno. Ginula su jer je Hrvatska bila napadnuta. I ta istina ostaje temelj svake ozbiljne kulture sjećanja.
O ovom projektu javno je govorila županica Osječko-baranjske županije Nataša Tramišak, naglasivši kako se postavljanjem spomen ploča ne zatvara jedno poglavlje, nego se otvara prostor da svako stradalo dijete dobije svoje dostojanstveno mjesto u pamćenju zajednice. Ujedno je pozvala sve koji imaju informacije o djeci stradaloj u ratu da se jave kako niti jedno ime ne bi ostalo zauvijek izgubljeno u tišini.
Istodobno se nastavljaju i pripreme za izradu središnjeg spomenika u Osijeku posvećenog svoj djeci poginuloj u Domovinskom ratu. Taj će spomenik biti mjesto tišine ali i mjesto istine. Mjesto na kojem se neće govoriti patetično nego pošteno. O onome što se dogodilo i zašto se dogodilo.
Spomen ploče postavljene u školama imaju posebnu težinu. Njih svakodnevno gledaju učenici koji danas odrastaju u miru. Danas djeca ne poznaju zvuk sirena ni podruma, a upravo njima ove ploče govore bez velikih riječi ali s jasnom porukom. Sloboda nije došla slučajno. Nekima je oduzela djetinjstvo, a nekima život.
Ovo nije priča/tekst koju je lako napisati i niti ju je lako čitati. Ali ju je nužno ispričati jer narod koji izgubi sposobnost da štiti uspomenu na svoju ubijenu djecu gubi temelj vlastite budućnosti.
Zato na ovom mjestu narodno.hr javno postavlja i pitanje koje godinama visi u zraku:
-Tko je odgovarao za ubojstva ove djece?
-Tko je procesuiran?
-Kada je pravda ako je ikada, došla do njihovih obitelji?
Njihova imena danas stoje na zidovima škola. Ne kao teret. Nego kao opomena. Kao zavjet. I kao tiho upozorenje da se zlo uvijek vraća tamo gdje istina ostane bez glasa.
