Sloboda govora u Hrvatskoj jedno je od onih pitanja o kojima svi govore, a malo tko ga ozbiljno analizira. I dok se na službenoj razini često ponavlja kako je sloboda izražavanja u potpunosti zajamčena, praksa pokazuje da se taj prostor sve više sužava. Ustav Republike Hrvatske u članku 38. vrlo jasno propisuje da se jamči sloboda mišljenja i izražavanja, da je cenzura zabranjena i da novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristup informacijama. Po normativnoj razini tu nema nikakve dvojbe – Hrvatska je pravno potpuno usklađena s europskim standardima. Međutim, ono što se piše u Ustavu i zakonima jedno je, a stvarnost na terenu nešto sasvim drugo.
Najveći i najvidljiviji problem u Hrvatskoj danas su SLAPP tužbe, odnosno tužbe kojima cilj nije stvarno rješavanje spora, nego zastrašivanje, iscrpljivanje ili discipliniranje novinara, komentatora i građana koji iznose kritička mišljenja. Hrvatska je u samom vrhu Europske unije po broju takvih postupaka. Neke redakcije vode desetke tužbi istovremeno, a iza mnogih stoje političari, lokalni moćnici ili javne institucije. I kad se te tužbe na kraju odbace, šteta je već napravljena: stvara se atmosfera straha, autocenzure i kalkuliranja. A gdje ima straha, nema prave slobode govora.
Drugi sloj problema su ekonomski i politički pritisci koji se u Hrvatskoj ne provode grubim metodama, nego puno tišim, ali jednako učinkovitim. Velik broj medija, posebice lokalnih, izravno ovisi o oglašavanju državnih tijela, gradova, općina i javnih poduzeća. Onaj tko kontrolira novac, vrlo lako kontrolira i uređivačku politiku. Ne mora postojati izravna zapovijed ili telefonski poziv; dovoljno je da se „osjeti“ kako neke teme nisu dobrodošle ako se ne želi izgubiti oglašivača. Time se stvara model u kojem formalno nitko ništa ne zabranjuje, ali je svima jasno da granice postoje.
S druge strane, dio velikih komercijalnih medija ovisi o privatnim centrima moći, što dovodi do filtriranja informacija, polarizacije i stvaranja komunikacijskih zona u kojima su dopuštena samo određena mišljenja. Rezultat je da prostor javne rasprave više nije neutralan i otvoren, nego strukturiran prema interesima onih koji financiraju ili politički štite pojedine medijske platforme.
U takvom okruženju ni društvene mreže, koje se često predstavljaju kao oaza slobodnog izražavanja, ne donose stvarnu slobodu. Naprotiv, one su sve češće alat za javno discipliniranje i linč ljudi koji iznose stavove izvan dominantnog narativa. Organizirane kampanje napada, etiketiranja i diskreditiranja stvaraju dodatnu autocenzuru među građanima, pa se mnogi povlače iz javne rasprave jer ne žele proći kroz javni progon zbog izgovorene rečenice.
Iako se u Hrvatskoj novinari ne zatvaraju zbog vlastitog mišljenja, pritisci su svejedno itekako prisutni: od tužbi i prijetnji do nesigurnih radnih uvjeta, nedostatka institucionalne zaštite i političkog utjecaja na pojedine medije. Sloboda govora nije samo teorijsko pravo koje postoji na papiru – ona je mogućnost da čovjek, novinar ili građanin, slobodno izgovori ono što misli, a da ne strahuje da će mu zbog toga biti uništena karijera, egzistencija ili ugled.
Zato, iako u Hrvatskoj formalno postoji široka sloboda govora, stvarno stanje pokazuje da je prostor slobodnog izražavanja sve napetiji, uži i opterećeniji raznim oblicima pritisaka. Nema klasične cenzure – ali postoji cijeli niz mehanizama koji mogu biti jednako učinkoviti.
Od SLAPP tužbi preko financijskih pritisaka do društvenog linča, sloboda govora u Hrvatskoj nije ukinuta, ali je osjetno ograničena. Da bi bila stvarna, a ne samo deklarativna, potrebne su reformske promjene, veća zaštita novinara, transparentno financiranje medija i društvena klima u kojoj se različita mišljenja ne kažnjavaju nego potiču.
To je minimum ako želimo imati zrelu demokraciju i javni prostor u kojem se ne bojimo izgovoriti istinu.
