Dok Zapad već godinama pokušava pronaći pukotine između Moskve i Pekinga, stvarnost pokazuje potpuno drukčiju sliku. Odnos Vladimira Putina i Xi Jinpinga danas više nije običan politički savez niti privremeni geopolitički interes. Rusija i Kina postale su jedna drugoj strateška nužnost.
Upravo zato sve češće padaju u vodu procjene da bi Washington mogao “odvojiti” Kinu od Rusije ili da bi njihovo partnerstvo moglo puknuti pod pritiskom ekonomskih i političkih razlika.
Iza velikih riječi o “prijateljstvu bez granica” krije se vrlo hladna računica interesa, energije, rata, tehnologije i borbe protiv američke dominacije.
Rusija danas bez Kine praktički više ne može funkcionirati na razini velike sile.
Zapadne sankcije nakon početka rata u Ukrajini gurnule su Moskvu duboko u kinesku ekonomsku orbitu. Kina je postala glavni kupac ruske energije, najveći tehnološki partner i ključni kanal za nabavu komponenti koje završavaju i u ruskoj vojnoj industriji.
Prema podacima koje prenosi Bloomberg, više od 90 posto sankcionirane tehnologije Rusija danas nabavlja upravo iz Kine.
To jasno pokazuje koliko se geopolitička karta svijeta promijenila posljednjih godina.
Dok Europa pokušava smanjiti ovisnost o Rusiji, Moskva istodobno postaje sve ovisnija o Pekingu.
No unatoč toj ovisnosti, Kremlj ne želi izgledati kao kineski vazal. Upravo zato ruski politički vrh stalno naglašava da Rusija ostaje “samostalna velika sila”.
Moskva dobro zna da je odnos neravnopravan. Kinesko gospodarstvo višestruko je snažnije, a Rusija Kini predstavlja tek mali dio ukupne trgovine. Za Rusiju je, međutim, Kina postala pitanje ekonomskog opstanka.
Peking je svjestan te prednosti, ali zasad vrlo oprezno koristi svoju moć.
Kina ne želi destabilizirati Rusiju niti izazvati unutarnji otpor ruskih elita jer joj je Moskva potrebna kao strateški partner protiv Zapada.
U Pekingu dobro razumiju da bi slaba ili destabilizirana Rusija dugoročno predstavljala problem i za kineske interese.
Istodobno, Kina iz ruske krize izvlači ogromnu korist.
Dobiva jeftinije energente, širi svoj tehnološki utjecaj i praktički bez ozbiljne konkurencije ulazi u ruski telekomunikacijski, automobilski i industrijski sektor. Rusko tržište nakon odlaska mnogih zapadnih kompanija otvorilo se Kini gotovo bez ograničenja.
Posebno važan za Peking postaje ruski plin.
Projekt plinovoda “Snaga Sibira 2”, o kojem Moskva i Peking pregovaraju godinama, mogao bi potpuno promijeniti energetsku sliku Azije. Kina tako dugoročno osigurava energetsku stabilnost u vremenu kada raste opasnost novih sukoba na Bliskom istoku i mogućih blokada pomorskih ruta.
No odnos Kine i Rusije nije formalni vojni savez i upravo je to jedna od njegovih najvećih prednosti.
Ni Moskva ni Peking nisu obvezni slijepo slijediti drugu stranu. Upravo ta fleksibilnost omogućuje da odnos traje i onda kada postoje različiti interesi.
Kina je puno opreznija od Rusije. Dok Kremlj otvoreno ulazi u sukobe sa Zapadom, Peking i dalje pokušava zadržati otvorene kanale prema Washingtonu i Europi.
To se jasno vidi i u kineskom pristupu američko-iranskoj krizi. Dok Rusija koristi svaku priliku za frontalni sukob sa Zapadom, Kina igra dugoročnu igru i izbjegava poteze koji bi mogli izazvati izravnu ekonomsku konfrontaciju sa SAD-om.
Ipak, ono što ih trajno povezuje jest zajednički interes rušenja svijeta u kojem dominantnu ulogu imaju Sjedinjene Američke Države.
Kina i Rusija možda nisu saveznici poput NATO članica, ali postale su partneri koji jedan bez drugoga više teško mogu ostvariti svoje globalne ciljeve.
Zato priče o skorom raspadu odnosa Moskve i Pekinga zasad više zvuče kao zapadne želje nego kao realna geopolitička procjena.
U svijetu koji sve više ulazi u novu hladnoratovsku podjelu, upravo odnos Kine i Rusije postaje jedna od najvažnijih osi budućeg globalnog poretka.
