Ne postoji nitko tko živi u Hrvatskoj, osim otvorenih slugu Beograda, koga srbijanska politička i medijska močvara potencijalno ne može proglasiti ustašom. Riječ je o sustavnom i strateški osmišljenom propagandnom obrascu kojim se u Srbiji već desetljećima kriminalizira svaka hrvatska nacionalna ili politička samosvijest.
Kad je svojedobno NATO bombardirao Srbiju govorilo se da ih „bombarduju ustaše“. Ako su pred koji mjesec u jednoj emisiji Borisa Dežulovića mogli proglasiti „ustašom najobičnijim“, onda je očekivano da je i Tonino Picula ništa drugo nego ustaša.
Što jedan Hrvat, makar bio i član Srbima naklonjenog SDP-a, ima silnim i prepotentnim (bez pokrića) srbijanskim bizantinskim političarima nametati nekakve uvjete. Ustaše su pobile najmanje tri milijuna Srba i nemaju pravo riječi kad su Srbi u pitanju. Tim više što oni, prema kultu ugroženog Srbina, nikada niti jednom Hrvatu nisu nanijeli nikakvo zlo. Za pokolje Hrvata zaslužni su svemirci. U takvom mentalnom sklopu Hrvat unaprijed ne može biti ravnopravan sugovornik, nego isključivo objekt optužbe.
Postavlja se pitanje koji je interes u tome što se hrvatske političke strukture silno trude promicati ulazak Srbije u EU. Nadamo se da je u igri tek politkorektna arija za briselske uši i da valjda nije nitko toliko naivan da bi zaista mislio da je ulazak Srbije u EU u hrvatskom interesu. Naime, vanjska politika države ne smije se voditi potrebom da se svidi Bruxellesu, nego isključivo zaštitom vlastitih nacionalnih interesa (državni razlog).
Srbija je svjetlosnim godinama daleko od ispunjenja elementarnih uvjeta za ulazak u Uniju. Istinski sentimenti u Srbiji su proruski i antizapadni. Takvo raspoloženje nije rubna pojava, nego dominantni povijesni-politički i društveni stav. Srbi dominantno preziru EU i „truli Zapad“, ali im nije mrsko koristiti financijske benefite procesa pridruživanja. Sunce dolazi s Istoka, a pšenica sa Zapada…
Srbi nikad ne će dominantno prihvatiti Zapad i u EU mogu predstavljati jedino ruskoga trojanskog konja. Za Europu, ali i Hrvatsku bilo bi najbolje i najprirodnije da se svrstaju tamo gdje i pripadaju, a to je politički i kulturni Istok. Svako umjetno guranje Srbije prema Zapadu završava jačanjem njezine regionalne moći (i u odnosu prema Hrvatskoj), a ne njezinom demokratizacijom.
Geopolitička važnost
Beograd bi nakon ulaska u EU nesumnjivo nastojao zlorabiti europski uhidbeni nalog i proganjati hrvatski vojni vrh iz devedesetih. U okviru regionalnih povezivanja koja EU forsira (s očitim ciljem fragmentacije nacionalnih država) Srbija bi prostor istoka Hrvatske nastojala nakalemiti na prostor Vojvodine.
Ključne europske države kroz cijelo su 19. i 20. st. davale prednost Srbiji kao balkanskome žandaru i nad Hrvatskom i nad drugim zemljama bivše Jugoslavije. Nema nikakve sumnje da bi i danas bile spremne – kao ustupak Srbiji da uđe u EU i izađe iz ruske sfere utjecaja – Srbiji zajamčiti određene prednosti u odnosu prema Hrvatskoj. Srbijanska diplomacija i danas je daleko agresivnija i asertivnija od hrvatske.
S tradicijom političkog ekspanzionizma i regionalnih „žandarskih ambicija“ Srbija bi se vrlo brzo prometnula u glavnoga sugovornika EU-a na tzv. zapadnom Balkanu gdje bi se Hrvatsku i dalje svrstavalo.
Hrvatska time gubi geopolitičku poziciju ključne isturene točke prema Istoku čime se smanjuju naše pozicije za projiciranje geopolitičkih interesa. Ako je Hrvatska ključna točka prema Istoku onda ima i veću stratešku, diplomatsku i sigurnosnu težinu. Država koja izgubi geopolitičku važnost postaje tek administrativna periferija.
Nadamo se da su toga svjesni oni koji vode ovu zemlju. Hrvatska si ne smije dopustiti luksuz strateških iluzija prema državi čija se politika desetljećima temelji na agresiji, političkoj ekspanziji i destabilizaciji hrvatskog prostora, koja i danas u okviru geopolitike „srpskog sveta“ otvoreno vodi rat protiv hrvatskog identiteta i koja bi sutra sve vojno ponovila kad bi za to imala kapacitete
