U Hrvatskoj se već godinama vodi rasprava o pjesmama, ali danas je jasno da ona više
nema veze s glazbom. Riječ je o sjećanju. O tome što se smije pamtiti, kako se smije pamtiti
i tko ima pravo taj spomen javno izreći. Ono što je započelo kao spor oko jedne pjesme,
danas se širi u ozbiljniji problem – u pokušaj oblikovanja poželjnog pamćenja i potiskivanja
onoga što je neugodno.
U početku je problem bila pjesma Bojna Čavoglave. Pjesma nastala u ratu, pjesma koja je
braniteljima bila bodrenje i moralna snaga u trenucima kada se branila država, a ne
ideologija. S vremenom je stigmatizirana ne zbog svoje ratne uloge, nego zbog prvog stiha injegovih povijesnih konotacija. To je bila prva faza: nije smetalo ono što se branilo, nego
kako to zvuči danas.
No sada je jasno da problem više nije samo u Čavoglavama. Danas smeta i nova pjesma
Ako ne znaš šta je bilo. Pjesma bez ratnog pokliča, bez zabranjenih simbola, bez
provokacije. Pjesma koja govori jednostavno i jasno o onome što je bilo – o obrani, žrtvi i
istini Domovinskog rata. Upravo ta pjesma postala je neslužbena himna hrvatske rukometne reprezentacije, pjesma koju su igrači pjevali u svlačionici i doživljavali kao izraz zajedništva i ponosa nakon osvojenog uspjeha.
I upravo tu dolazimo do prijelomne točke. Jer problem oko dočeka rukometaša u Zagrebu
pokazao je da više nije riječ o jednoj spornoj pjesmi iz prošlosti, nego o samoj činjenici da seistina o Domovinskom ratu i dalje izgovara i pjeva bez zadrške. Ako smeta i pjesma koja
nema ništa drugo osim jasne poruke o tome tko je branio, a tko bio napadnut, tada je očito da problem nikada nije bio samo u jednom stihu. Problem je u samom narativu.
Zato ova rasprava više nije pravna, nego ideološka. Jer kad se granica pomiče s jedne
pjesme na drugu, s jedne riječi na cijeli kontekst, tada postaje jasno da je meta povijest
sama. A povijest smeta onima koji s njom nikada nisu bili pomireni.
U isto vrijeme, u Zagrebu se bez većih zapreka održavaju kulturne večeri na kojima se
pjevaju pjesme s jasnim nacionalnim i povijesnim porukama drugih naroda. Nastup Snežane
Đurišić na večeri Srpskog narodnog vijeća, uz izvođenje pjesama poput Vidovdana,
doživljen je kao kulturni događaj, identitetski izraz, pa čak i čin tolerancije. Iako su te pjesme za mnoge u Hrvatskoj povijesno i politički osjetljive, nisu izazvale preventivne zabrane niti institucionalnu nelagodu kakva se automatski javlja kada je riječ o hrvatskom domoljubnom repertoaru.
Ta razlika u pristupu ne proizlazi iz prava, nego iz svjetonazora. Iz činjenice da u hrvatskom društvu još uvijek postoji sloj ljudi koji nikada nije do kraja prihvatio raspad Jugoslavije. To se ne vidi samo u političkim raspravama, nego i u kulturi. Film Svadba prolazi kao društveno prihvatljiva priča o suživotu, i to kroz već poznatu matricu: muškarac je Srbin, nositelj moći, ministar i autoritet, dok su Hrvati prikazani kao rubni, seoski, podređeni likovi. Takav narativ ne izaziva otpor jer se uklapa u nostalgičnu sliku bivšeg sustava u kojem su hijerarhije bile jasne, a jugoslavenski okvir prikazan kao civilizacijski iskorak.
S druge strane, film 260 dana Marijana Gubine, koji govori o stvarnom iskustvu ratnog
zarobljeništva, mučenja i stradanja hrvatskog djeteta u Domovinskom ratu, godinama ostaje bez ozbiljne institucionalne potpore Ministarstva kulture i bez sustavne distribucije. Nije zabranjen, ali nije ni poželjan. I upravo je u toj razlici sadržana bit problema: nije stvar u formalnoj zabrani, nego u tome koje se priče potiču, a koje se prešućuju.
U takvom ozračju ne čudi ni to što politički akteri iz susjedstva, poput gradonačelnika Banje Luke, mogu usred Hrvatske javno govoriti o “srpskim teritorijima” i prizivati granice koje su nestale u Domovinskom ratu, a da to ne izazove širu i ozbiljnu društvenu osudu. Istodobno se u Hrvatskoj problematizira vlastita pjesma i vlastito sjećanje.
Ovdje više ne govorimo o zabrani simbola, nego o discipliniranju pamćenja. O poruci da se
može biti Hrvat, ali tiše. Da se može slaviti, ali oprezno. Da se može pjevati, ali samo ako se pritom ne podsjeća previše jasno na ono što je bilo. To nije represija u starom smislu riječi, ali jest oblik soft powera – meke, kulturne kontrole koja dugoročno ostavlja duboke
posljedice.
Narod koji se nauči autocenzuri, koji unaprijed razmišlja hoće li ga vlastita pjesma
kompromitirati, već je izgubio dio slobode. Ne zato što mu je ona oduzeta silom, nego zato
što mu je objašnjeno da bi je bilo pametnije ne koristiti.
Zato pitanje više nije smije li se pjevati Bojna Čavoglave ili Ako ne znaš šta je bilo. Pravo
pitanje glasi: smije li se u Hrvatskoj jasno, bez srama i bez isprike reći što se dogodilo i tko je bio žrtva, a tko agresor. Dok god na to pitanje ne postoji jasan i dosljedan odgovor institucija, ovakve će se rasprave ponavljati.
Jer narod koji izgubi pravo na vlastitu pjesmu, s vremenom izgubi i pravo na vlastitu priču
