Recentne informacije o nabavi naprednoga raketnog naoružanja u Srbiji ponovno su otvorile pitanje vojne ravnoteže na jugoistoku Europe. Beograd je posljednjih godina znatno povećao ulaganja u vojsku, pri čemu posebno mjesto zauzimaju raketni sustavi koji mogu imati značajan strateški učinak u regionalnom sigurnosnom okruženju.
Srbija je, među ostalim, nabavila kineske balističke rakete te izraelske višecijevne raketne sustave, čime je značajno povećala svoje sposobnosti djelovanja na većim udaljenostima. Takvi sustavi omogućuju brzo i snažno djelovanje po ciljevima duboko na teritoriju protivnika, što u suvremenim sukobima predstavlja važan element vojne strategije. Iako svaka država ima pravo modernizirati svoje oružane snage, takvi potezi neizbježno utječu na sigurnosne procjene (tzv. sigurnosna dilema) u susjednim zemljama.
U tom kontekstu često se postavlja pitanje kakav je trenutačni položaj Hrvatske. Hrvatska vojska posljednjih godina provodi modernizaciju, od nabave borbenih zrakoplova do obnove kopnene komponente. Međutim, područje protuzračne i posebno proturaketne obrane i dalje ostaje jedan od izazova. Hrvatska trenutačno nema razvijen sustav obrane od balističkih projektila, niti raspolaže opsežnim višeslojnim sustavom protuzračne obrane koji bi mogao neutralizirati takve prijetnje. U suvremenim sukobima raketni sustavi i napredna protuzračna obrana postali su ključni elementi odvraćanja. Zemlje koje žele održati stabilnu sigurnosnu poziciju sve više ulažu upravo u takve sposobnosti.
Važna je i mogućnost samostalnog djelovanja
Istodobno, politička retorika u susjednoj Srbiji dodatno podiže tenzije. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u nekoliko je navrata govorio o mogućim prijetnjama ili scenarijima napada na Srbiju iz Hrvatske i Albanije. Sigurnosni analitičari takve tvrdnje opravdano smatraju neutemeljenima, da ne kažemo idiotskima. Takve su provokativne izjave dio unutarnjopolitičke retorike. U brojnim državama politički lideri povremeno koriste narativ o vanjskim prijetnjama kako bi mobilizirali javnost, učvrstili političku potporu ili opravdali povećanje vojnih izdataka. U takvom kontekstu retorika o mogućim sukobima često služi više političkim nego stvarnim sigurnosnim ciljevima.
No bez obzira na političku dimenziju takvih izjava, pitanje obrambenih kapaciteta ostaje legitimna tema za svaku državu. Hrvatska, kao članica NATO-a, ima snažan sigurnosni okvir i koristi prednosti kolektivne obrane. U slučaju ozbiljne prijetnje teritoriju jedne članice, reagira cijeli savez. Ta činjenica predstavlja važan element stabilnosti na jugoistoku Europe.
Ipak, niti jedna država ne može se u potpunosti oslanjati samo na saveznike. U kriznim situacijama ključna je i sposobnost samostalnog djelovanja te razvijanje vlastitih obrambenih kapaciteta. Upravo zato mnoge europske države posljednjih godina ubrzano ulažu u modernizaciju vojske, protuzračnu obranu i nove tehnologije.
Jedno od područja koje sve više dobiva na važnosti jest razvoj besposadnih sustava, odnosno dronova. Ratovi u posljednjem desetljeću pokazali su da bespilotne letjelice mogu imati iznimno velik utjecaj na bojištu – od izviđanja i nadzora do preciznih udara. Relativno niska cijena proizvodnje u odnosu na klasično naoružanje čini ih posebno privlačnim za države koje žele brzo povećati svoje obrambene sposobnosti.
U različitim razdobljima ratovanja dominirala su različita oružja: od topništva koje je stoljećima odlučivalo bitke, preko tenkova koji su obilježili 20. stoljeće, do današnjih dronova koji sve više oblikuju moderno bojište. Zato bi i Hrvatska trebala snažnije ulagati upravo u razvoj i proizvodnju dronova. To uključuje ne samo vojne bespilotne letjelice nego i cijeli tehnološki spektar, od senzora i komunikacijskih sustava do softvera i umjetne inteligencije. Takav razvoj mogao bi imati dvostruki učinak: jačanje obrambenih sposobnosti, ali i poticanje domaće industrije i tehnološkog sektora.
Osim dronova, važan element buduće obrambene strategije, ponovimo, svakako je i razvoj modernih sustava protuzračne i proturaketne obrane. Kombinacija takvih sustava, zajedno s bespilotnim tehnologijama i moderniziranom vojskom, omogućila bi stvaranje učinkovitog sustava odvraćanja.
Hrvatska treba održavati snažna savezništva, ali i kontinuirano ulagati u vlastite obrambene sposobnosti. U svijetu u kojem se sigurnosne okolnosti brzo mijenjaju, sposobnost prilagodbe novim tehnologijama i izazovima postaje jedan od najvažnijih elemenata nacionalne sigurnosti.
