Premijer Andrej Plenković ovih je dana ponovno okupio veleposlanike država članica Europske unije u Hrvatskoj. Na stolu su bile velike teme za ozbiljne ljude: rat u Ukrajini, stanje na Bliskom istoku, energetska sigurnost Europe i vječna politička nedovršenost Bosne i Hercegovine. Sve po pravilima struke, uz odmjerene rečenice, diskretne osmijehe i neizostavne razgovore „na marginama”, gdje se često kaže više nego za službenim stolom.
Dok premijer strpljivo uprizoruje europsku verziju diplomatskog zen-majstora, između Pantovčaka i Banskih dvora i dalje traje hrvatski institucionalni reality show. Već mjesecima nema dogovora oko imenovanja hrvatskih veleposlanika. Ne zato što nedostaje kandidata, nego zato što Ustav mudro pretpostavlja da će se najviši dužnosnici, kad je riječ o državnom interesu, ponašati kao odrasli ljudi, u interesu države. Doduše, interesi su različiti i različito se definiraju.
Ustav, međutim, nije predvidio mogućnost da dvije najvažnije političke adrese u državi mjesecima komuniciraju kao susjedi koji se svađaju oko parkirnog mjesta. Budući da nema rokova ni mehanizma kojim bi jedna strana mogla zaobići drugu, blokada može trajati gotovo beskonačno. Hrvatska tako ima sve elemente ozbiljne države: zastavu, himnu, članstvo u NATO-u i Europskoj uniji, ali povremeno i dojam da vanjsku politiku vodi…
U takvim okolnostima zabrinjava diplomatska retorika predsjednika Zorana Milanovića, osobito prema Izraelu. Oštre izjave, uvredljive opaske na račun izraelskih diplomata te višemjesečno odgađanje davanja agremana novom veleposlaniku Nissanu Amduru ne djeluju kao spontani verbalni ispadi, nego sve više kao pažljivo dozirana politička strategija. Kaže: „Nije dobio, niti će dobiti moju suglasnost‘. Nešto u stilu: „Nećete u Čavoglave, niste ni prije…“
Teško je vjerovati da predsjednik ne poznaje pravila diplomacije. Naprotiv, riječ je o pravniku i bivšem diplomatu koji vrlo dobro zna razliku između službene note i kavanskog komentara. Ako se ipak odlučuje za zajedljiv, prgav i ponekad uvredljiv ton, onda to čini svjesno, procjenjujući da mu takav stil politički koristi više nego klasična diplomatska suzdržanost.
A upravo je suzdržanost ono čime se Hrvatska najviše voli hvaliti kada spominje Dubrovačku Republiku. Dubrovčani su stoljećima opstajali između velikih sila zahvaljujući jednostavnom pravilu: govori tiho, misli dugoročno i nikada ne vrijeđaj one s kojima sutra moraš trgovati. Drugim riječima, uspijevali su bez konferencija za novinare, bez društvenih mreža i bez potrebe da svakih nekoliko dana nekoga javno ‘počaste’ epitetima.
Na Kneževu dvoru i danas stoji latinski natpis Obliti privatorum, publica curate – „Zaboravivši na privatne stvari, brinite se o javnim poslovima.” To je vjerojatno najcitiranija, a najmanje primjenjivana politička poruka u hrvatskoj povijesti. Natpis je ostao uklesan u kamen, dok je njegova poruka, čini se, odavno isparila iz političke prakse.
Kolika je cijena takvog pristupa? U domaćoj politici oštra retorika može donijeti naslovnice, aplauz i poneki postotak u anketama. U međunarodnim odnosima, međutim, male države rijetko profitiraju od verbalnih vatrometa. Njihova je snaga u predvidivosti, pouzdanosti i sposobnosti da ih partneri doživljavaju kao ozbiljne sugovornike, a ne kao nepredvidive sudionike političkog stand-upa.
Ako predsjednik doista razmatra povratak u izvršnu vlast, tada se ovakvi istupi mogu tumačiti kao politički baloni kojima testira raspoloženje javnosti i učvršćuje imidž političara koji ne bira riječi ni protivnike. To je legitimna strategija, ali i strategija koja nosi vrlo konkretnu cijenu kada se domaći politički marketing prelije na međunarodne odnose.
U konačnici, Hrvatska si ne može priuštiti luksuz da joj diplomacija postane kolateralna žrtva osobnih stilova i političkih ambicija. Dubrovčani su to znali prije nekoliko stoljeća. Mi, čini se, još uvijek raspravljamo treba li tu lekciju uopće otvoriti.
