Srbija je najavila nabavu kineskog protuzračnog raketnog sustava dugog dometa HQ-9, što bi, ako se realizira, značajno promijenilo vojnu ravnotežu u neposrednom hrvatskom susjedstvu.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najavu je iznio krajem lipnja tijekom prikaza novih i moderniziranih sredstava Vojske Srbije na vojnom aerodromu u Batajnici. Govoreći o kineskim sustavima koje je, kako je rekao, gledao u Kini, spomenuo je HQ-17, HQ-22 i HQ-9 te poručio da Srbija sada kupuje i HQ-9.
Riječ je o kineskom sustavu protuzračne obrane dugog dometa koji se često uspoređuje s ruskim S-300, a u pojedinim analizama i s naprednijim sustavima slične namjene. Procjene govore da HQ-9, ovisno o inačici, može djelovati na udaljenostima od oko 200 do 300 kilometara, protiv zrakoplova, krstarećih raketa i određenih tipova balističkih ciljeva u završnoj fazi leta.
Srbija već posjeduje kineski FK-3, izvoznu inačicu sustava HQ-22, koji je u sastavu 250. raketne brigade protuzračne obrane. Taj sustav namijenjen je zaštiti ključnih objekata i snaga od zračnih prijetnji, s dometom do približno 100 kilometara i visinom djelovanja do 27 kilometara.
Ako se HQ-9 uvede u naoružanje, Srbija bi dobila znatno snažniju višeslojnu protuzračnu obranu, od kratkog i srednjeg do dugog dometa. To više ne bi bila samo modernizacija jedne vojne grane, nego stvaranje sustava koji može utjecati na širu sigurnosnu sliku regije.
Posebno je važno što se sve događa u prostoru koji neposredno graniči s Hrvatskom, članicom NATO-a i Europske unije. Nabava sustava takvog dometa ne može se promatrati kao izolirana tehnička odluka Beograda, nego kao dio šireg jačanja srpske vojske i produbljivanja obrambene suradnje Srbije s Kinom.
Posljednjih godina Srbija je već nabavljala kineske sustave protuzračne obrane, bespilotne letjelice i drugu vojnu opremu, dok istodobno održava vojnu neutralnost i balansira između Zapada, Rusije i Kine. Upravo zato svaka nova nabava dugometnog sustava mora biti pažljivo praćena u Zagrebu, Bruxellesu i NATO-u.
Zasad nisu poznati detalji ugovora, rokovi isporuke ni točna inačica sustava HQ-9. No sama najava dovoljna je da otvori pitanje koliko se brzo mijenja vojna arhitektura na jugoistoku Europe.
Za Hrvatsku ovo nije tema koju treba promatrati površno. Dugometna protuzračna obrana u Srbiji, oslonjena na kinesku tehnologiju, ne znači automatski prijetnju, ali znači novu činjenicu u sigurnosnom okruženju. Hrvatska mora hladno, ozbiljno i bez iluzija pratiti razvoj srpskih vojnih kapaciteta, jačati vlastitu obranu i jasno razumjeti da se stabilnost u susjedstvu ne čuva dobrim željama, nego sposobnošću, savezništvima i pravodobnim odgovorom.
