Ako nije na (ne)društvenim mrežama, nije se ni dogodilo. Sve mora biti online, sve izloženo, fotografirano i servirano publici kao u izlogu: gdje smo, što jedemo, s kim pijemo, gdje ljetujemo i koliko nam je navodno dobro. Uskoro ćemo valjda objavljivati i kako hrčemo po noći dok smo negdje na moru. Bitno je održavati onu „imam savršen život“ pričicu, čak i kad sa stvarnim životom nema previše veze.
Nije, naravno, problem u tome da objavimo fotografiju kada posjetimo neko važno ili zanimljivo mjesto ili se nakon dugo vremena sastanemo s dobrim prijateljima. Problem nastaje kada gotovo svaki trenutak života postane materijal za javnu prezentaciju i kada se više ništa ne radi samo zbog vlastitog zadovoljstva, nego uz stalnu misao kako će to izgledati pred drugima. Tada više nije dovoljno živjeti; mora se neprestano dokazivati drugima da živiš dobro, po mogućnosti bolje od njih.
Gotovo da više nema područja života u koje se ne će ugurati kamera. Ono što je do jučer pripadalo privatnosti danas se dobrovoljno iznosi pred stotine ili tisuće potpunih stranaca. Privatnost se više ne čuva, nego se mijenja za lajkove, preglede i nekoliko sekundi tuđe površne pozornosti. Živimo u vremenu njezina ubrzanog nestajanja i svojevrsne diktature poluretardiranih influencera i zgubidana svih vrsta i pasmina, koji su od pokazivanja vlastite svakodnevice napravili zanimanje, a od vlastite ispraznosti unosan sadržaj.
Jedan od najvažnijih rekvizita u toj predstavi svakako je automobil. Ponekad se čovjek zapita postoji li obrnuta proporcionalnost između vrijednosti automobila i IQ-a njegova vlasnika. Čim sjedne dovoljno plaća da banka odobri kredit, kupuje se bijesni automobil koji ni po čemu ne prati stvarni životni standard. Financijski nepismeni kompleksaši pritom ne razumiju da automobil nije investicija, nego trošak i, u svojoj osnovnoj funkciji, sredstvo za prijevoz od točke A do točke B.
Doma se posuđe može prati i u kadi, može se živjeti od prvoga do prvoga i rastezati kartice do točke pucanja, ali bitno je da u dvorištu stoji bijesni auto. Po mogućnosti dovoljno upadljiv da završi i na društvenim mrežama.
Slična je priča s odjećom. Presudno postaje da se vidi marka, dok kvaliteta i stvarna potreba za tim komadom odjeće padaju u drugi plan. Logo postaje svojevrsna potvrda društvenog statusa, a čovjek hodajući reklamni pano za tuđu kompaniju. Mobiteli su druga inačica iste pripovijesti. Uređaj star dvije ili tri godine koji besprijekorno radi odjednom postaje nedostojan vlasnika jer je izašao novi model. I to često uz nove rate i troškove odnosno opet uz kupovanje dojma koji treba ostaviti na druge.
Posebna je priča kada se u tu predstavu uvuku djeca. Njihovi rođendani, odjeća, igračke, školski uspjesi, športski rezultati i putovanja postaju prvorazredni sadržaj za javnost, ali i još jedno područje roditeljskog natjecana. Više se ne natječu samo odrasli tko ima bolji automobil, mobitel ili impozantniji godišnji odmor, nego se i preko vlastite djece dokazuje tko je uspješniji i čiji je život navodno savršeniji. Dijete tako, često i prije nego što može razumjeti što privatnost uopće znači, postaje dio roditeljskoga digitalno-kompleksaškog izloga.
A cijela ta predstava, dakako, prije svega treba publiku. Statusni simbol bez tuđeg pogleda gubi velik dio svoje svrhe. Čemu bijesni automobil ako ga nitko ne vidi, skupa odjeća ako nitko ne prepozna marku ili egzotično putovanje ako fotografije ne završe online? Vrijednost se sve manje traži u onome što čovjek jest, zna, radi i stvara, a sve više u reakcijama drugih na ono što pokazuje.
U pozadini svega često se krije i zavist. Jedni pokazuju kako bi izazvali zavist, drugi gledaju tuđe pomno režirane živote i zavide im, a onda i sami ulaze u istu utrku dokazivanja. Tako nastaje začarani krug uspoređivanja u kojem uvijek netko ima bolji automobil, skuplji mobitel, egzotičnije putovanje ili naizgled sretniju obitelj. Lajkovi, pogledi i tuđa zavist gorivo kojim se hrani vlastiti ego.
Pritom se zaboravlja jedna prilično jednostavna životna istina: vlastiti život ne treba mjeriti prema onome što nemamo, nego prema onome što imamo. Stalno odmjeravanje s tuđim automobilima, kućama, putovanjima i primanjima gotovo nužno proizvodi nezadovoljstvo, jer će uvijek postojati netko tko ima više. Umjesto zadovoljstva onime što je vlastitim radom stvoreno, pogled ostaje prikovan za ono što ima netko drugi. Upravo se na toj vječnoj usporedbi hrane i zavist i kompleksi.
Postupno graditi, stvarati, štedjeti i godinama podizati vlastiti životni standard postalo je manje privlačno od njegova instantnog glumljenja. Jer, u kulturri digitalnog narcizma manje je važno kako doista živiš, a mnogo važnije kako drugima izgleda da živiš. Dojam je postao važniji od stvarnosti pa se živi iznad vlastitih mogućnosti, kupuje ono što se ne može priuštiti i pokazuje ljudima koje jedva poznajemo ono što je nekada pripadalo isključivo privatnom životu.
U takvom svijetu sve je manje strpljenja i za postupno stvaranje. Mnogi žele instantnu zaradu i uspjeh preko noći, bilo kroz kojekakve influenserske pothvate i trgovanje vlastitom privatnošću, bilo preko kriminala i drugih prečaca do novca. Dugotrajan rad, odricanje i stvaranje korak po korak teško mogu konkurirati onome mefistofelovskom obećanju da se do novca, statusa i prepoznatljivosti može doći odmah.
Bitno je odmah imati sve, odmah pokazati sve i ostaviti dojam uspjeha, čak i kada iza kulisa tog „savršenog života“ ostaju rate, minusi, prazni džepovi i popriličan propuh u kompleksaškim glavama.
