1500 EUR dnevno naspram 5000 EUR mjesečno: Australski san protiv hrvatske stvarnosti
Nedavno sam razgovarao s poznanikom, iskusnim konzultantom za umjetnu inteligenciju u Australiji. On zarađuje u prosjeku oko 1500 eura dnevno (~ $2600 AUD) – dakle, više od 30.000 eura mjesečno – radeći na projektima za korporacije i javni sektor. “Zašto bih se vratio u Hrvatsku kad tamošnji ministri ili premijer zarađuju 4000-5000 eura mjesečno?”, upitao me. Taj kontrast nije samo anegdota; on oslikava duboki problem. Dok hrvatski premijer Andrej Plenković prima neto plaću od oko 5535 eura mjesečno (prema podacima iz 2024.), hrvatski stručnjaci poput mog poznanika vide Hrvatsku kao mjesto gdje se talent ne nagrađuje, već guši. Moram napomenuti da ovakva primanja u Australiji zahtijevaju talent i iskustvo i nisu tipični za prosječne konzultante. Ova priča nije izmišljena; ona je svakodnevica za tisuće Hrvata u inozemstvu koji bi mogli obogatiti domovinu, ali ih vodstvo – HDZ, ali i oporba – ignorira.
Strah od pametnijih: Kompetencija kao prijetnja tronu
Prvi razlog je strah od “prijetnje” kompetencijom. U teoriji, Hrvati u inozemstvu – inženjeri, ekonomisti, liječnici, IT stručnjaci iz SAD-a, Kanade ili Australije – mogli bi donijeti svježe ideje i učinkovitost. Međutim, politički lideri, vide ih kao rizik. Zašto? Jer bi takvi stručnjaci mogli dovesti u pitanje odluke temeljene na klijentelizmu i “uslugama” za stranačke baze. Prema izvješću Transparency Internationala (podaci za 2024.)., Hrvatska još uvijek ima problem s korupcijom i nepotizmom, gdje se položaji i poslovi dodjeljuju lojalnim poslušnicima umjesto sposobnima. Ipak, moram napomenuti, taj problem postoji i u Australiji i drugim “zapadnim” zemljama, no bolje je prikriven.
Dijaspora, neovisna od domaćih mreža, mogla bi zahtijevati transparentnost i rezultate, što bi ugrozilo status quo. Oporba, poput SDP-a i njihovih ‘satelita’, slično djeluje: oni kritiziraju HDZ, ali rijetko angažiraju talente u svojim redovima, strahujući od unutarnje konkurencije. Ovakva totalna kontrola nad odlukama ozbiljno šteti Hrvatskoj dugoročno.
Indeks Percepcije Korupcije iz 2024. Godine
Izvor: Transparency International Hrvatska, objavljeno 11.2.2025.
Plaće koje odbijaju talente
Drugi ključni argument je plaća. Razlika u plaćama je ogromna. U Hrvatskoj, prosječna plaća u javnoj upravi iznosi oko 1500 eura mjesečno, dok je u Australiji 2-3 puta veća za prosječne zaposlenike (ili 20ak puta veća, za iskusne privatne konzultante u javnom sektoru). Moje vlastito iskustvo u zadnjih deset godina to potvrđuje.
U SAD-u, slični stručnjaci imaju 100-300 USD na sat. Kako privući nekog tko u inozemstvu zarađuje 10-20 puta više? Hrvatska nudi subvencije za povratnike i solidne mjere vezane za oslobađanja od poreza na dohodak, uvedene od strane HDZ-a i partnera. No pitanje je jesu li takve mjere dovoljne za ciljanu skupini povratnika koja je Hrvatskoj potrebna? Svakako, dobar majstor ili IT poduzetnik koji planira otvoriti obrt ili tzv ‘start-up’ mogao bi se privremeno osloniti na takve mjere. Valja napomenuti da su cijene, u Hrvatskoj već odavno na razini ‘zapadnih’ zemalja.
Dakle, ciljana grupa povratnika koju analiziram u ovom tekstu, vidi Hrvatsku kao “siromašnu” opciju, gdje se talent ne vrednuje. Čak i ako se ponudi posao, plaća je nekonkurentna. Oporba kritizira HDZ-ove “visoke” plaće, ali ne predlaže reforme za privlačenje talenata. Pametni hrvatski građani vrlo dobro znaju da ‘vrhunski’ hrvatski političari vjerojatno zarađuju puno više nego što je javno navedeno, kroz druge ‘poticaje’, ali na tome bih stao.
Sistemski lanci: Birokracija i lojalnost protiv napretka
Treći razlog su birokratski problemi. Hrvatska ima složene procedure za zapošljavanje stranaca, uključujući dijasporu bez hrvatskog državljanstva. Državni ured za Hrvate izvan RH je neefikasan, često viđen kao politički alat za podobne. Dijaspora se osjeća zanemarenom, a povratak kompliciran. Oporba optužuje vladu za klijentelizam, ali sama ne koristi dijasporu za reforme. Umjesto toga, fokus je na domaćim mrežama, gdje lojalnost osigurava položaje, a ne kompetencija.
Tko su sretni povratnici s naslovnica?
Naravno, u medijima vidimo sretne povratnike koji su napustili ‘pakao’ primjerice SAD-a i vratili se u Liku kako bi uzgajali ovce. Pitanje je kakav utjecaj oni imaju na pozicioniranje Hrvatske u kontekstu konkurentnosti i donošenja dobrih odluka? Savjetuju li oni Vladu? Uglavnom ne.
Poznam par obitelji (uistinu!) sretnih povratnika iz Australije – uglavnom se radi o ljudima iz prijašnjih emigracijskih generacija (1960-1990) i njihovim potomcima. Priča im je slična, no o detaljima rijetko govore s punom transparentnošću: prodali su nekretninu u Sydney-u za 5 milijuna AUD, kupili su više nekretnina u Hrvatskoj za manji dio tog iznosa (neke iznajmljuju Hrvatima), a ponekad imaju i nekretninu u Australiji koju isto tako iznajmljuju. Financijski su situirani, sa solidnim iznosom u tzv australskom ‘mirovinskom stupu’ (eng. Superannuation). Ne govore koliko u Australiji košta popravak zuba, mjesto u domu za starije, ili privatna škola za djecu. Kritiziraju Australiju, a hvale Hrvatsku (u Australiji su radili obrnuto). U medijima se navodi domoljublje kao jedini razlog za povratak – odličan PR, ali daleko od pune istine. Ovo nimalo nije fer prema Hrvatima u Hrvatskoj jer daje iskrivljenu sliku. Specijalna medijska operacija u punom zamahu.
Lijepo je i korisno da su se vratili i ljudi iz ove grupe, no Hrvatskoj, trebaju i kompetentni ljudi koji su spremni donositi kirurški precizne odluke. Ne govorim samo o kirurzima, već o onima koji su spremni pomoći vladajućima da donose bolje odluke. Takve odluke nemaju boju, one nisu ni lijeve ni desne, već za interes Hrvatske. Ulog je opstanak Hrvatske.
Kompetencija je nužna: Inače, Hrvatska ostaje u prošlosti
Navedeni razlozi dovode do gubitka konkurentnosti: Hrvatska gubi talente, a demografski pad se pogoršava. Radnici iz Nepala, Filipina ili Pakistana, iako vrijedni i korisni, neće Hrvatsku učiniti globalno konkurentnom. Angažiranje kompetentnih i dokazanih ljudi iz dijaspore je apsolutno nužno – u protivnom, Hrvatska bi mogla zaostati u globalnoj utrci za inovacijama i rastom. Ako HDZ i oporba žele spasiti zemlju, trebaju promijeniti pristup: ponuditi konkurentne plaće (kroz ugovore), smanjiti birokraciju i valorizirati dijasporu kao strateški resurs.
Bolja Hrvatska se ne gradi uvozom jeftine radne snage iz siromašnih zemalja, iz kojih ljudi bježe ‘glavom bez obzira’. Potrebno je upitati naše sugrađane jesu li ikada prošetali ulicama Manile, New Delhija, Mumbaia, Katmandua ili primjerice Islamabada? Zagreb i drugi hrvatski gradovi će u budućnosti izgledati sličnije navedenim gradovima nego Zagrebu kakav je bio prije primjerice dvadesetak godina). Pariz, London, New York ilI Melbourne više nisu ono što su bili. Hrvatska ovakvom strategijom (slijepim priklanjanjem progresivnim ‘elitama’ Zapadne Europe) – gubi svoje najveće prednosti – sigurnost i slobodu. Kada se ove vrijednosti naruše, one uglavnom nepovratno nestaju.
