Hrvatska danas ima oko 1,76 milijuna zaposlenih, od čega je približno 105.000 stranih radnika. Ili – gotovo svaki sedamnaesti zaposleni u Hrvatskoj strani je radnik, a najveći broj zaposlen je u građevinarstvu, turizmu, ugostiteljstvu, prometu, logistici i prerađivačkoj industriji.
Godinama slušamo istu rečenicu: „Hrvati više ne žele raditi.“ U toj jednoj tvrdnji stane gotovo cijela javna rasprava o tržištu rada. Samo što stvarnost nije ni približno tako jednostavna.
Da, postoje poslovi koje domaći radnici ne žele prihvatiti. Postoje i ljudi koji često mijenjaju poslove ili imaju nerealna očekivanja. To nitko ozbiljan ne osporava. Ali jednako je nepošteno svakog hrvatskog radnika koji traži veću plaću proglasiti lijenim ili razmaženim.
Ako građevinski radnik nakon deset ili petnaest godina iskustva traži 200 ili 300 eura veću plaću, postavlja se sasvim legitimno pitanje: je li to doista previše ili je riječ o prirodnoj posljedici rasta troškova života i vrijednosti njegova rada?
Agencije su stvorile novi unosan posao
U međuvremenu je oko uvoza stranih radnika izrastao potpuno novi biznis. Prema podacima Ministarstva rada, u Hrvatskoj je registrirano više od 900 agencija za posredovanje pri zapošljavanju, od kojih je više od 750 aktivno. Prije samo nekoliko godina bilo ih je višestruko manje.
To nije slučajnost. Potražnja je stvorila tržište, a tržište priliku za zaradu. Agencije za svakog dovedenog radnika poslodavcu naplaćuju jednokratnu naknadu koja, ovisno o zanimanju i zemlji podrijetla, može iznositi od nekoliko stotina do nekoliko tisuća eura. Dio njih dodatno zarađuje na organizaciji smještaja, prijevoza i administracije. Kolike su njihove stvarne marže, javnost ne zna jer ti podaci nisu dostupni.
Prema posljednjim podacima Ministarstva unutarnjih poslova, u Hrvatskoj trenutno radi oko 105.000 stranih radnika s važećim dozvolama za boravak i rad. Najviše ih je zaposleno u građevinarstvu, turizmu i ugostiteljstvu, prometu i logistici, prerađivačkoj industriji, trgovini te poslovima čišćenja i održavanja tj. sektorima koji već godinama bilježe kronični nedostatak domaće radne snage. Iako je broj izdanih dozvola posljednjih godinu dana u blagom padu, potražnja poslodavaca i dalje je vrlo velika, što pokazuje koliko hrvatsko gospodarstvo danas ovisi o stranim radnicima.
Pitanje koje se rijetko postavlja
I zato vrijedi postaviti pitanje koje se gotovo nikada ne čuje: Ako poslodavac može platiti agenciju, avionsku kartu, administraciju, smještaj i druge troškove dolaska stranog radnika, bi li barem u nekim slučajevima bilo isplativije dio tog novca usmjeriti u veću plaću domaćeg radnika?
Odgovor neće uvijek biti potvrdan. U mnogim sredinama domaćih radnika jednostavno nema dovoljno. Demografija je neumoljiva, a bez stranih radnika dio građevine, turizma, industrije i logistike danas bi teško funkcionirao.
Ali jednako tako nije dobro ako uvoz radne snage postane trajni mehanizam kojim se smanjuje pritisak na rast plaća. Tada strani radnici nisu uzrok problema. Oni postaju način na koji se prikrivaju duboke slabosti hrvatskog tržišta rada.
Tko će otvoriti raspravu koju svi izbjegavaju?
Na kraju, pitanje nije trebamo li strane radnike. Hrvatska ih danas objektivno treba. Pravo pitanje glasi: zašto ih iz godine u godinu trebamo sve više?
Ako gospodarstvo desetljećima ne može zadržati vlastite radnike, a istodobno se sve više oslanja na uvoz radne snage, ne rješavamo demografski problem. Samo ga odgađamo i mijenjamo njegov oblik. Umjesto da stvaramo uvjete u kojima će mladi ostajati, zasnivati obitelji i graditi život u Hrvatskoj, praznine na tržištu rada sve više popunjavamo ljudima iz drugih zemalja.
To kratkoročno spašava gospodarstvo. Ali dugoročno otvara mnogo ozbiljnije pitanje: želimo li razvijati zemlju u kojoj će rast plaća zadržavati ljude ili zemlju koja će svake godine tražiti novu radnu snagu iz sve udaljenijih dijelova svijeta?
To nije pitanje protiv stranih radnika. Oni nisu krivi za hrvatske probleme.
To je pitanje o tome kakvu Hrvatsku želimo ostaviti budućim generacijama i imamo li dovoljno hrabrosti o tome napokon otvoriti ozbiljnu raspravu.
