Bivša vojarna Šepurine kod Zatona nekada je bila jedna od važnijih vojnih lokacija na hrvatskoj obali. Prostirala se na više od 170 hektara, imala je pistu dugu više od kilometra i zauzimala strateški položaj uz more. Danas je poznatija po nečem sasvim drugom.
Na prostoru u vlasništvu Republike Hrvatske godinama su se gomilale goleme količine ilegalno odloženog otpada. Procjenjuje se da ga je gotovo 38.000 kubika, a tek nakon gotovo dva desetljeća država je osigurala više od 4,4 milijuna eura za njegovu sanaciju.
Sanacija je svakako dobra vijest ali ona istodobno otvara jedno neugodno pitanje: Kako je moguće da zemljište u državnom vlasništvu, na jednoj od najatraktivnijih lokacija uz hrvatsku obalu, dvadeset godina služi kao ilegalno odlagalište otpada?
Još je teže objasniti kako se takvo stanje moglo održavati toliko dugo, a da nitko nije pronašao trajno rješenje.
Šepurine nisu napuštena ledina usred ničega. Nalaze se uz more, nedaleko od Nina i Zatona, u prostoru koji bi u gotovo svakoj mediteranskoj zemlji odavno imao jasno definiranu namjenu. Kod nas je, međutim, vrijeme stalo samo su rasle hrpe otpada.
Prema prostornim planovima, Šepurine bi jednog dana trebale dobiti turističko naselje, sportsko-rekreacijske sadržaje, sportski aerodrom i golf igralište. Na papiru sve izgleda ambiciozno. U stvarnosti, dva desetljeća raspravljalo se više nego što se gradilo.
Lokalna zajednica pritom ima drukčiju viziju. Grad Nin godinama zagovara da najveći dio prostora ostane park-šuma i javni rekreacijski prostor, uz ograničenu turističku izgradnju. Država, s druge strane, područje vodi kao nekretninu od strateškog značaja, ali konkretan investicijski projekt još nije predstavljen.
Rezultat je vidljiv: nema plana, turističkog naselja, sportskog centra, golf igrališta, parka… Ima samo desetke tisuća kubika otpada.
Šepurine su zato mnogo više od ekološkog problema. Ogledni su primjer hrvatskog odnosa prema državnoj imovini. Dok druge zemlje strateške lokacije planiraju godinama unaprijed i privlače investitore, Hrvatska često godinama ne uspijeva odlučiti što uopće želi sa svojim prostorom. U tom vakuumu propadaju objekti, gomila se otpad i gubi razvojna prilika.
Sanacija vrijedna 4,4 milijuna eura prvi je ozbiljan korak nakon gotovo dvadeset godina ali uklanjanje otpada nije kraj priče.
Što će Hrvatska napraviti sa Šepurinama kada posljednji kamion otpada napusti bivšu vojarnu? Ako odgovor ponovno bude čekao deset ili dvadeset godina, najveći problem neće biti otpad. Bit će činjenica da država i lokalna zajednica ni dalje ne znaju što učiniti s jednim od najvrjednijih prostora koje imaju.
