NATO je na summitu u Ankari potvrdio smjer koji će izravno utjecati i na Hrvatsku: europske članice i Kanada morat će izdvajati više za obranu, preuzeti veći dio odgovornosti za sigurnost Saveza i nastaviti dugoročnu vojnu pomoć Ukrajini.
Na sastanku na vrhu sudjelovao je i ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman, zajedno s predstavnicima 32 savezničke države. Službene poruke bile su transatlantsko zajedništvo, kolektivna obrana i odvraćanje od 360 stupnjeva, no iza diplomatskih formulacija stoji vrlo konkretna promjena: Europa više ne može računati da će sigurnost kontinenta dominantno plaćati i nositi Sjedinjene Američke Države.
Europske saveznice i Kanada potvrdile su obvezu povećanja obrambenih izdvajanja na 5 posto BDP-a do 2035. godine. To je velika politička i proračunska odluka, osobito za države koje su desetljećima obranu tretirale kao trošak koji se može odgađati. Rat u Ukrajini, nestabilnost na Bliskom istoku i sve agresivniji sigurnosni izazovi pokazali su da takav pristup više nije održiv.
Jedna od glavnih tema summita bila je Ukrajina. Saveznice su se složile s pružanjem 70 milijardi eura vojne pomoći, opreme i obuke za 2026. godinu, uz namjeru da se najmanje ista razina potpore održi i u 2027. godini. To znači da NATO računa na dug sukob i dugoročnu potporu Kijevu, posebno u jačanju zračne obrane.
Hrvatska je potvrdila da ostaje uz Ukrajinu i da će nastaviti financijski sudjelovati u NATO-ovu mehanizmu PURL, kojim se pokrivaju prioritetne potrebe ukrajinske obrane. To je važno jer sigurnost Ukrajine više nije promatrana kao izdvojeno pitanje, nego kao dio šire europske sigurnosti.
Za Hrvatsku je posebno važan bio i dijalog NATO-a s partnerima iz Perzijskog zaljeva, Bahreinom, Katarom, Kuvajtom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Grlić Radman upozorio je na narušavanje međunarodnog prava i prekide plovidbe kroz Hormuški tjesnac.
To nije daleka tema. Hrvatska je mediteranska zemlja, ima dugu pomorsku tradiciju i velik broj pomoraca. Sloboda plovidbe za Hrvatsku nije samo načelno pitanje međunarodnog prava, nego pitanje sigurnosti ljudi, opskrbnih pravaca, cijena energenata i gospodarstva. Kada se zatresa Hormuz, posljedice se vrlo brzo mogu vidjeti i na europskim tržištima.
Summit u Ankari zato treba čitati bez iluzija. NATO ulazi u razdoblje u kojem će se od europskih članica tražiti više novca, više odgovornosti i manje političkog skrivanja iza općih poruka. Hrvatska u tome mora znati što želi: ozbiljnu obrambenu politiku, jasne sposobnosti i mjesto za stolom gdje se odlučuje o sigurnosti Europe.
Jer obrana više nije tema za protokolarne govore. Ona postaje pitanje državne ozbiljnosti, gospodarske otpornosti, pomorske sigurnosti i sposobnosti Hrvatske da u novom svijetu ne bude samo promatrač, nego saveznik koji zna svoje interese.
