Hrvatska se na summitu NATO-a u Ankari uključila u suradnju za unaprjeđenje sposobnosti strateškog zračnog prijevoza korištenjem zrakoplova Airbus A400M Atlas, ali do 2030. godine neće imati nikakve obveze ni trošak u tom projektu.
Pismo namjere potpisao je potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić s ministrima obrane Belgije, Poljske, Turske, Španjolske, Ujedinjene Kraljevine i Francuske. Time Hrvatska ne kupuje zrakoplove A400M, nego ulazi u okvir suradnje sa saveznicama koje takve sposobnosti imaju ili razvijaju.
To je važna razlika. Za državu veličine Hrvatske strateški zračni prijevoz nije pitanje prestiža, nego mogućnosti brzog premještanja vojnika, opreme i pomoći u kriznim situacijama. U ratovima, potresima, evakuacijama i velikim sigurnosnim krizama brzina prijevoza često odlučuje više od političkih izjava.
Riječ je o NATO-ovu projektu visoke vidljivosti, instrumentu kojim Savez ubrzava razvoj sposobnosti koje su važne za kolektivnu obranu. Hrvatska je preuzela NATO-ov cilj sposobnosti “Strateško raspoređivanje”, koji obuhvaća teški i srednji transport vojnika i vojne opreme.
Potpisanim pismom Hrvatska dobiva mogućnost sudjelovanja u stručnoj radnoj skupini i oblikovanju budućih aranžmana suradnje. Drugim riječima, ulazi u proces na vrijeme, bez financijskog rizika do 2030., ali s mogućnošću da kasnije definira model sudjelovanja prema vlastitim interesima.
Anušić je u Ankari istaknuo tri glavne poruke summita: rast izdvajanja za obranu, jačanje obrambene industrije i nastavak pomoći Ukrajini. Hrvatska je, prema njegovim riječima, lani dosegnula 2,10 posto BDP-a za obranu.
Ministar je prvi put iznio i podatak da je Hrvatska već premašila NATO cilj od 1,5 posto BDP-a za ulaganja povezana s obranom u civilnom sektoru. Prema Anušiću, Hrvatska je dosegnula 1,89 posto.
To se odnosi na projekte koji nisu klasično vojni, ali izravno jačaju otpornost države: prometnu infrastrukturu, logistiku, civilnu zaštitu, zdravstvo, kibernetičke sposobnosti, kritičnu infrastrukturu i projekte dvojne namjene.
Ovo je smjer u kojem ide moderna obrana. Više nije dovoljno imati samo vojsku na papiru. Država mora imati ceste, željeznice, luke, logistiku, bolnice, sigurnu komunikaciju i industriju koja u krizi može izdržati pritisak.
Za Hrvatsku je zato ulazak u ovaj projekt važan politički i sigurnosni signal. Ne radi se o pukom protokolu iz Ankare, nego o pozicioniranju unutar NATO-a u vremenu u kojem će se od svake članice tražiti više sposobnosti, više odgovornosti i manje izgovora.
