Luka Rotterdam, najveće europsko teretno čvorište i jedan od najvažnijih energetskih kompleksa na svijetu, suočava se sa sve snažnijim zahtjevima za smanjenje ovisnosti o nafti, plinu i ugljenu. Međutim, iza poziva na ubrzanu zelenu tranziciju krije se pitanje koje nadilazi zaštitu okoliša: može li Europa smanjiti emisije bez gubitka industrije, ulaganja i strateške gospodarske moći?
Rotterdam prema pojedinim pokazateljima sam obrađuje gotovo jednaku količinu tereta kao sve luke Ujedinjenog Kraljevstva zajedno. Na njegovu području nalazi se pet rafinerija, među kojima i najveća Shellova rafinerija u Europi, dok mreža kemijskih postrojenja opskrbljuje industriju diljem kontinenta.
Istraživanje organizacije CE Delft procjenjuje da su fosilna goriva koja prolaze kroz luku posredno povezana s približno 600 milijuna tona emisija ugljikova dioksida godišnje. Industrijska postrojenja unutar samog lučkog područja stvaraju oko 29 milijuna tona emisija, što odgovara gotovo polovini ukupnih domaćih emisija Nizozemske.
Upravo zbog tih brojki ekološka organizacija Advocates for the Future pokrenula je sudski postupak protiv Lučke uprave Rotterdam. Tvrdi da sadašnji planovi nisu dovoljni te zahtijeva konkretan vremenski okvir za postupno smanjivanje prometa ugljena, nafte i plina.
Lučka uprava odgovara da je tranzicija već započela. Do 2030. želi smanjiti vlastite izravne emisije i emisije povezane s kupljenom energijom za 90 posto u odnosu na 2019. godinu. Ulaže se u razvoj vodikova čvorišta, električno napajanje brodova tijekom boravka na vezu te korištenje alternativnih goriva poput biogoriva i metanola.
Važan dio plana predstavlja projekt Porthos, kojim bi se ugljikov dioksid iz industrijskih postrojenja hvatao i cjevovodima transportirao u iscrpljena plinska polja ispod Sjevernog mora. Takav pristup može smanjiti emisije postojećih pogona, ali ne uklanja njihovu ovisnost o fosilnim izvorima energije.
Najveći problem nije samo tehnologija, nego i gospodarska konkurentnost. Brojne kompanije koje posluju u Rotterdamu imaju sjedišta u Sjedinjenim Američkim Državama ili Kini. Ako europska pravila postanu znatno stroža, a energija skuplja nego u drugim dijelovima svijeta, dio industrije mogao bi preseliti proizvodnju u države s blažim propisima.
Time bi Europa formalno smanjila vlastite emisije, ali bi istodobno izgubila radna mjesta, proizvodne kapacitete i dio gospodarske neovisnosti, dok bi se onečišćenje samo premjestilo izvan europskih granica.
Dodatnu prepreku predstavlja nedovoljno razvijena elektroenergetska mreža. Novi pogoni, elektrifikacija industrije i proizvodnja vodika zahtijevaju velike količine električne energije, ali postojeća infrastruktura nema dovoljno kapaciteta za brz prijelaz.
Rotterdam zato postaje ogledni primjer najveće europske razvojne dileme. Zelena tranzicija bez industrijske strategije mogla bi oslabiti konkurentnost kontinenta, dok nastavak oslanjanja na fosilna goriva povećava okolišne i gospodarske rizike.
Najveća europska luka ne može preko noći ugasiti sustav na kojem je desetljećima gradila svoju snagu. No bez jasnog plana promjene mogla bi ostati zarobljena između klimatskih ciljeva i prihoda koje joj još uvijek donosi fosilna industrija. Pravo pitanje zato nije treba li Rotterdam postati zeleniji, nego može li Europa provesti tranziciju tako da pritom ne izgubi industriju koju pokušava učiniti održivom.
