Ministarstvo obrane odbacilo je tvrdnje predsjednika Republike Zorana Milanovića da je Glavni stožer Oružanih snaga Republike Hrvatske izrazio protivljenje ili ozbiljne rezerve prema projektu strateškog zračnog prijevoza zrakoplovima Airbus A400M Atlas. Prema dokumentima koje je objavio MORH, Glavni stožer u dva se navrata očitovao bez primjedbi na Pismo namjere, dok je istodobno upozorio na pitanja koja će biti presudna prije donošenja bilo kakve konačne odluke.
Iako je javna rasprava ponovno prerasla u politički sukob između predsjednika Republike i Ministarstva obrane, u pozadini se nalazi znatno važnije pitanje: treba li Hrvatska razviti vlastitu sposobnost strateškog zračnog prijevoza i pod kojim financijskim, operativnim i sigurnosnim uvjetima?
Ministar obrane Ivan Anušić potpisao je 7. srpnja na NATO-ovu summitu u Ankari neobvezujuće Pismo namjere zajedno s ministrima obrane Belgije, Poljske, Turske, Španjolske, Ujedinjene Kraljevine i Francuske. Dokument Hrvatskoj omogućuje sudjelovanje u stručnoj radnoj skupini koja će analizirati moguće modele suradnje i zajedničkog korištenja transportnih zrakoplova Airbus A400M Atlas.
To znači da Hrvatska zasad nije kupila zrakoplov, nije preuzela financijsku obvezu niti je donesena odluka o ulasku u određeni model korištenja. Pismo namjere predstavlja početak stručnih razgovora u kojima bi se trebali utvrditi troškovi, raspoloživost zrakoplova, podjela sati naleta, način održavanja i uvjeti pod kojima bi Hrvatska mogla koristiti zajedničke transportne kapacitete.
Glavni stožer nije odbacio projekt, ali je postavio važna pitanja
MORH navodi da se Glavni stožer prvi put očitovao 9. ožujka 2026. godine te izvijestio kako nema primjedbi na nacrt Pisma namjere. U očitovanju je istaknuto da je Dugoročnim planom razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske od 2025. do 2036. već prepoznata potreba za razmatranjem mogućnosti nabave transportnih zrakoplova.
Glavni stožer pritom je naveo da postojeće međunarodne inicijative u kojima Hrvatska sudjeluje ne mogu u potpunosti zadovoljiti potrebe Oružanih snaga. Posjedovanje pouzdane zračne komponente za strateški prijevoz vojnika i opreme ocijenjeno je važnim pokazateljem vojnih sposobnosti.
Međutim, vojni vrh upozorio je i na pitanja koja se moraju razjasniti prije donošenja budućih odluka. Među njima su način raspodjele sati naleta, dijeljenje operativnih troškova i troškova održavanja, raspored zrakoplova između baza te mogućnost suradnje NATO-a i Europske unije.
Posebno je istaknuto pitanje zajamčene dostupnosti. Za Hrvatsku nije dovoljno imati formalno pravo korištenja zajedničkog zrakoplova ako taj kapacitet neće biti dostupan upravo onda kada je potreban.
Takva pitanja ne predstavljaju protivljenje projektu, nego očekivani dio vojnog planiranja. Svaka ozbiljna odluka o razvoju strateških sposobnosti mora sadržavati procjenu troškova, operativne koristi i sigurnosti pristupa.
Glavni stožer ponovno se očitovao 18. lipnja, ovoga puta na konačni tekst Pisma namjere, te naveo da nema primjedbi. Oružane snage još su 9. travnja imenovale svojeg predstavnika za radnu skupinu koja će biti uspostavljena nakon potpisivanja dokumenta.
Zašto je strateški zračni prijevoz važan Hrvatskoj?
Airbus A400M Atlas nije klasični putnički ni laki transportni zrakoplov. Riječ je o vojnom transportnom zrakoplovu namijenjenom prijevozu vojnika, teške opreme, vozila i tereta na velike udaljenosti. Može se koristiti i za medicinsku evakuaciju, humanitarne operacije, međunarodne misije te brzo prebacivanje snaga u kriznim okolnostima.
Hrvatska posljednjih godina ubrzano modernizira svoje Oružane snage. Nabavljeni su borbeni zrakoplovi Rafale, povećavaju se kapaciteti protuzračne obrane, modernizira kopnena vojska, nabavljaju nova oklopna vozila i razvijaju besposadni sustavi.
Međutim, moderna vojska ne ovisi samo o borbenim sustavima. Jednako je važna sposobnost brzog premještanja ljudi, opreme i logističkih kapaciteta.
Bez odgovarajućeg strateškog prijevoza Hrvatska u većoj mjeri ovisi o dostupnosti kapaciteta saveznika ili komercijalnih prijevoznika. U kriznim situacijama, kada više država istodobno treba iste transportne resurse, takva ovisnost može postati ozbiljno operativno ograničenje.
Važnost strateškog prijevoza posebno je vidljiva nakon promjena europskog sigurnosnog okruženja. Rat u Ukrajini pokazao je koliko su za obrambenu sposobnost važni logistika, brzo premještanje snaga i održavanje sigurnih opskrbnih pravaca.
Za Hrvatsku bi pouzdan pristup takvom zrakoplovu mogao biti važan i izvan klasičnih vojnih operacija. Veliki transportni kapaciteti mogu se koristiti tijekom prirodnih katastrofa, međunarodnih humanitarnih akcija, evakuacija hrvatskih državljana i prijevoza pomoći u krizna područja.
Zajednički model mogao bi biti realniji od samostalne nabave
Ključno pitanje nije samo treba li Hrvatskoj strateški transportni zrakoplov, nego mora li ga samostalno kupiti i održavati.
Nabava velikog vojnog transportnog zrakoplova predstavlja dugoročnu financijsku obvezu. Uz cijenu samog zrakoplova potrebno je osigurati posade, obuku, održavanje, rezervne dijelove, infrastrukturu i dovoljan broj sati naleta.
Za manju državu zajednički međunarodni model može biti financijski održivije rješenje. Hrvatska bi u tom slučaju sudjelovala u troškovima i dobila određeni broj sati korištenja bez potrebe da samostalno financira cjelokupan sustav.
Takav model, međutim, ima i moguća ograničenja. Ako više država istodobno zatraži korištenje istih zrakoplova, mora biti jasno određeno tko ima prednost i u kojem roku kapacitet mora biti dostupan.
Upravo zato pitanja koja je postavio Glavni stožer imaju veliku važnost. Hrvatska mora znati koliko bi sudjelovanje stajalo, koliko bi sati naleta dobila i bi li zrakoplov bio dostupan u trenutku nacionalne potrebe.
Politički sukob ne bi smio zamijeniti stručnu raspravu
MORH tvrdi da je predsjednik Milanović netočno prikazao stajalište Glavnog stožera te neobvezujuće Pismo namjere predstavio kao odluku o kupnji zrakoplova.
Iz Ministarstva ističu kako Hrvatska nakon potpisivanja dokumenta nije obvezna prihvatiti nijedan budući model suradnje ako on ne bude odgovarao njezinim obrambenim i nacionalnim potrebama.
MORH je također upozorio da je predsjednik u razmaku od 24 sata iznio različite poruke. Prema navodima Ministarstva, Milanović je najprije podržao osiguravanje transportnog zrakoplova za Hrvatsku vojsku, a zatim ustvrdio da je Glavni stožer izrazio rezerve prema projektu.
Ipak, rasprava o razvoju jedne od važnih sposobnosti Hrvatske vojske ne bi se trebala svesti samo na političko nadmetanje između Pantovčaka i Ministarstva obrane.
Pitanje strateškog zračnog prijevoza izravno je povezano sa sposobnošću Hrvatske da samostalno i pravodobno premješta svoje vojnike, opremu i pomoć. Zbog toga konačna odluka mora biti utemeljena na vojnoj procjeni, jasno utvrđenim nacionalnim potrebama i dugoročno održivom financijskom modelu.
Potpisivanje Pisma namjere tek je početak procesa. Ono Hrvatskoj omogućuje da sudjeluje u oblikovanju mogućeg zajedničkog modela, dobije potpune informacije i procijeni odgovara li takav sustav njezinim potrebama.
Pravo pitanje zato nije je li Hrvatska već kupila Airbus A400M Atlas, jer nije. Pravo je pitanje može li si Hrvatska u današnjem sigurnosnom okruženju dopustiti da ne razmotri razvoj sposobnosti koja bi joj omogućila brži i samostalniji prijevoz vojnika, teške opreme i pomoći ondje gdje su potrebni.
