Oskrnuće svetinja nije samo napad na vjerske simbole nego i upozorenje da društvo sve lakše prelazi granice koje su se nekoć smatrale neprijepornima. Ravnodušnost prema zlu prvi je je korak prema njegovoj normalizaciji. Budućnost Europe neće se određivati samo gospodarskim rastom, vojnim savezima ili tehnološkim napretkom. Ovisit će i o tome hoćemo li sačuvati moralne temelje na kojima je izgrađena.
Šokantni prizori iz Međugorja duboko su uznemirili mnoge ljude. Oskrnavljeni kipovi, uvredljive poruke i zapaljeni oltar nisu samo još jedan čin vandalizma koji će završiti u policijskom izvješću. Oni otvaraju mnogo ozbiljnije pitanje: kakvo društvo postajemo i jesmo li počeli gubiti osjećaj za granice koje se ne bi smjele prijeći?
Nije najveća tragedija kada netko bojom unakazi kip ili zapali oltar. To će se obnoviti. Kamen će se očistiti, platno zamijeniti, a tragovi požara nestati. Ono što se mnogo teže obnavlja jest svijest da postoje mjesta, simboli i vrijednosti koje, kome god pripadale, zaslužuju poštovanje.
Civilizirano društvo ne mjeri se po tome koliko ljudi dijeli istu vjeru ili svjetonazor. Mjeri se sposobnošću da poštuje ono što je drugome sveto. Danas je to crkva, sutra može biti džamija, sinagoga, groblje ili bilo koje mjesto koje nekome predstavlja identitet, nadu i smisao.
Živimo u vremenu obilježenom ratovima, nesigurnošću i sve dubljim podjelama. Od Ukrajine do Bliskog istoka svjedočimo razaranju ne samo gradova nego i temeljnih ljudskih vrijednosti. Govor mržnje postao je svakodnevica, nasilje se sve češće opravdava, a vrijeđanje i ponižavanje drugih nerijetko se predstavlja kao hrabrost ili sloboda izražavanja.
Takvi događaji ne nastaju u praznom prostoru. Oni su odraz ozračja u kojem se postupno briše razlika između dobra i zla, između slobode i bezobzirnosti, između kritike i mržnje.
Ono što dodatno zabrinjava nije samo vandalizam, nego i činjenica da dio ljudi na njega reagira odobravanjem, pa čak i likovanjem na društvenim mrežama. Kada se javno radujemo tuđoj boli ili uništavanju onoga što je drugima sveto, tada se gubi nešto mnogo važnije od jednog spomenika, a to je sposobnost suosjećanja i međusobnog poštovanja.
Kritika religije legitimna je u svakom demokratskom društvu ali… Slavljenje nasilja i vandalizma nije. Netko može biti ateist ili kritičar Crkve, a ipak jasno osuditi skrnavljenje mjesta molitve. Jednako tako, vjernik bi trebao osuditi napad na svaku svetinju je to nije pitanje pripadnosti, nego dosljednosti i civiliziranosti.
Ne smijemo dopustiti da komentari na društvenim mrežama postanu mjerilo društva u cjelini. Oni često predstavljaju najglasniji, ali ne i najbrojniji dio javnosti. Ipak, kada govor mržnje ostane bez jasne osude, postoji opasnost da se s vremenom počne doživljavati kao nešto uobičajeno. Upravo zato na takve pojave treba odgovoriti mirno, argumentirano i odgovorno, bez uzvraćanja istom mjerom.
Europa nije nastala samo na gospodarskim sporazumima niti ju je oblikovala isključivo politika. Njezini su temelji stoljećima građeni na grčkoj filozofiji, rimskom pravu i kršćanskoj etici. Bez obzira na to je li netko vjernik ili nije, teško je zanijekati da su upravo iz te baštine izrasle ideje o
dostojanstvu ljudske osobe, solidarnosti, milosrđu, opraštanju i skrbi za najslabije. Iz tih su vrijednosti nastale bolnice, škole, sveučilišta i brojne ustanove koje su oblikovale europsku civilizaciju.
Zato napad na kršćanske svetinje nije pitanje samo jedne vjerske zajednice. Nažalost, skrnavljenje crkava i napadi na kršćanske svetinje nisu pojava ograničena na jedno mjesto ili jednu državu. Prema izvješćima međunarodnih organizacija koje prate vjerske slobode, kršćani su među najprogonjenijim vjerskim zajednicama u svijetu, a u brojnim zemljama suočavaju se s nasiljem, diskriminacijom i uništavanjem mjesta bogoslužja. Upravo zato svaki napad na vjerske simbole, bez obzira gdje se dogodio i kojoj zajednici bili namijenjeni, ne bi smio postati nešto na što ćemo s vremenom otupjeti.
Nismo li upravo na ovim prostorima, ne tako davno, svjedočili ratnom paklu u kojem je ljudsko zlo palilo crkve, džamije, kuće i živote? Zar nas to iskustvo nije naučilo koliko je važno čuvati poštovanje prema onome što je drugome sveto? Povijest nas uči da mržnja nikada ne ostaje zatvorena unutar zidova jedne građevine. Uvijek se širi dalje.
Odgovor na to ne smije biti mržnja. Mržnja upravo to želi izazvati. Ali ne smije biti ni ravnodušnost.
Najopasnije nije kada pojedinac učini zlo. Najopasnije je kada društvo počne smatrati da to više nije važno. Ravnodušnost prema zlu prvi je korak prema njegovoj normalizaciji.
Možda zato događaji poput ovoga zaslužuju više od jednoga dana medijske pozornosti i nekoliko izraza zgražanja. Oni su podsjetnik da se budućnost Europe neće određivati samo gospodarskim rastom, vojnim savezima ili tehnološkim napretkom. Ovisit će i o tome hoćemo li sačuvati moralne temelje na kojima je izgrađena.
Jer nijedna civilizacija nije opstala samo zahvaljujući svojoj gospodarskoj snazi ili političkoj moći. Održale su se one koje su znale razlikovati dobro od zla i koje su imale hrabrosti štititi dostojanstvo čovjeka, slobodu savjesti i poštovanje prema onome što je drugima sveto.
Možda zato nakon događaja u Međugorju najvažnije pitanje nije samo tko je ovo učinio. Jednako je važno kakvo društvo želimo biti kada se tragovi boje operu, a požar ugasi. Jer odgovor na to pitanje neće odrediti samo odnos prema jednoj svetinji, nego i vrijednosti na kojima želimo graditi budućnost svoje zajednice i Europe.
