Zlatko Dalić više nije izbornik hrvatske nogometne reprezentacije. Nakon gotovo devet godina na klupi Vatrenih, njegov odlazak nakon ispadanja Hrvatske sa Svjetskog prvenstva 2026. zatvara najuspješnije izborničko razdoblje u povijesti hrvatskog nogometa.
Hrvatska je na tom prvenstvu zaustavljena u šesnaestini finala, porazom od Portugala 2:1. To nije kraj kakav je Dalić priželjkivao, ali njegov mandat ne može se svesti na jednu utakmicu. Mjeri se Rusijom, Katarom, Rotterdamom, dočecima, medaljama i godinama u kojima je mala Hrvatska stajala uz najveće nogometne sile svijeta.
Dalić je reprezentaciju preuzeo 7. listopada 2017., u trenutku krize i neizvjesnosti. Hrvatska tada nije izgledala kao momčad koja će već sljedećeg ljeta igrati finale Svjetskog prvenstva. No Dalić je u kratkom vremenu napravio ono što mogu samo rijetki: od skupine velikih igrača stvorio je reprezentaciju koja vjeruje, trpi, pobjeđuje i ne raspada se pod pritiskom.
Rusija 2018. ostaje najveći trenutak hrvatske nogometne povijesti. Hrvatska je prvi put igrala finale Svjetskog prvenstva i osvojila srebro. Četiri godine poslije, u Kataru, Dalićeva Hrvatska ponovno je bila na postolju, ovaj put s broncom. Godine 2023. stiglo je i srebro u Ligi nacija, potvrda da rusko čudo nije bilo slučajnost, nego rezultat kontinuiteta, karaktera i jasnog identiteta momčadi.
Ukupno je Dalić vodio Hrvatsku u 111 utakmica, uz 57 pobjeda, 26 remija i 28 poraza. Te brojke govore puno, ali ne govore sve. Jer Dalić nije bio samo izbornik rezultata. Bio je izbornik odnosa, zajedništva i vjere u reprezentaciju koja je često pobjeđivala i onda kada nije bila favorit.
Njegov put nije bio put velike igračke zvijezde koja je prirodno naslijedila veliku klupu. Karijeru je gradio postupno, od domaćeg nogometa, preko Varteksa i inozemstva, do trenutka u kojem je dobio priliku života. I iskoristio ju je bolje nego što je itko u listopadu 2017. mogao zamisliti.
Pod njim su generacije Luke Modrića, Ivana Perišića, Marija Mandžukića, Marcela Brozovića, Domagoja Vide, Joška Gvardiola i brojnih drugih dobile okvir u kojem su mogle postati više od zbroja pojedinaca. Dalić je znao da Hrvatska ne može uvijek imati najširi kadar, ali može imati karakter, disciplinu i zajedništvo.
Bilo je i kritika. Bilo je loših utakmica, tvrdoglavih odluka i trenutaka u kojima je javnost tražila promjene. To je normalno za svakog izbornika koji traje gotovo devet godina. Ali iznad svega ostaje činjenica da nitko prije njega nije Hrvatskoj donio toliko kontinuiteta, toliko velikih noći i toliko razloga za nacionalni ponos.
Dalić odlazi kao izbornik koji je Hrvatsku vodio s mirom, vjerom i tvrdoglavim uvjerenjem da Vatreni mogu protiv svakoga. Njegova krunica, njegovo inzistiranje na zajedništvu i njegov odnos prema hrvatskom dresu postali su dio priče koja nadilazi sam teren.
Zato ovo nije samo rastanak s izbornikom. Ovo je kraj jedne ere u kojoj je Hrvatska ponovno naučila sanjati veliko. Dalić je otišao s klupe, ali ostavio je standard koji će svaki njegov nasljednik morati gledati izbliza.
Hvala, izborniče. Za Rusiju. Za Katar. Za medalje. Za ponos. Za trenutke u kojima je Hrvatska bila mala samo po broju stanovnika, a velika kao rijetko kada u svojoj sportskoj povijesti.
