Dok Vlada Republike Hrvatske uvodi mjere kontrole cijena kako bi zaštitila građane, stvarnost na terenu govori nešto drugo. Pravila postoje, odluke su donesene, ali ono što se događa u trgovinama pokazuje koliko sustav zapravo ne mefunkcionira.
Tržišna inspekcija Državnog inspektorata od veljače 2025. do ožujka 2026. provela je 4.554 nadzora. U više od tisuću slučajeva utvrđene su nepravilnosti. To znači da je svaki četvrti trgovac prekršio pravila koja bi trebala štititi potrošače.
To više nije iznimka. To je obrazac.
Država je jasno propisala najviše cijene za dio proizvoda i obvezu transparentnog informiranja kupaca. Ideja je bila jednostavna. Zaustaviti rast cijena i omogućiti građanima da znaju što i koliko plaćaju.
Ali na policama trgovina stvarnost izgleda drukčije.
U više od četiri tisuće slučajeva proizvodi nisu bili pravilno označeni. Kupac dolazi pred policu i nema jasnu informaciju. Nema oznake. Nema transparentnosti. Nema onoga što mu je država obećala.
U gotovo 400 slučajeva cijene su bile iznad dopuštenih. To više nije propust. To je svjesno kršenje pravila.
Još je ozbiljnije ono što se događa s kategorijama proizvoda. U 768 slučajeva trgovci nisu ponudili niti jedan artikl po propisanoj cijeni, iako su tu kategoriju imali u ponudi. Drugim riječima, formalno ispunjavaju uvjete, ali suštinski zaobilaze pravila.
To je rupa u sustavu. I očito se koristi.
Poseban problem je informiranje potrošača. Stotine trgovina nisu istaknule obvezne plakate, nisu odvojile proizvode ili nisu ponudile artikle po ograničenim cijenama na tim mjestima.
Na papiru postoji red. U praksi vlada kaos.
I tu dolazimo do ključnog pitanja.
Ako država donosi mjere, a svaki četvrti nadzor pokazuje da se one krše, tko zapravo kontrolira tržište.
Jer nije dovoljno donijeti odluku. Odluka vrijedi onoliko koliko se provodi.
U cijeloj priči posebno je zanimljiv dio o objavi cjenika i dodatnim cijenama. Ideja je bila jasna. Potpuna transparentnost. Da kupac može usporediti, odlučiti i znati što plaća.
U stvarnosti, u gotovo dvije tisuće slučajeva dodatne cijene nisu bile istaknute. Četrnaest trgovaca nije ispunilo ni osnovnu obvezu objave cjenika na svojim mrežnim stranicama.
Dakle, sustav koji je trebao donijeti red, pokazuje sve svoje slabosti.
I sada dolazimo do onoga što građani osjećaju svaki dan.
Cijene rastu. Povjerenje pada. A između stoji sustav koji očito ne funkcionira kako bi trebao.
Možemo govoriti o mjerama, odlukama i regulaciji. Možemo uvoditi nova pravila. Ali ako se postojeća ne provode, svaka nova odluka ostaje samo papir.
A građani na kraju plaćaju cijenu. Doslovno.
Jer kontrola cijena nema smisla ako se ne kontrolira.
I zato je pravo pitanje jednostavno.
Ne koliko mjera imamo, nego koliko ih stvarno vrijedi u praksi.
