Čak 113 zemalja u razvoju tijekom 2025. potrošilo je više novca na otplatu vanjskog duga nego na obrazovanje, dok istodobno prijeti novi veliki pad međunarodne pomoći školama. Podaci Ujedinjenih naroda otkrivaju zabrinjavajući model u kojem otplata kredita postaje važnija od obrazovanja djece, čime se siromašnije države dodatno zatvaraju u krug dugova, štednje i nerazvijenosti.
Prema istraživanju UNESCO-a, zemlje subsaharske Afrike izdvajale su čak 3,6 puta više za otplatu dugova nego za obrazovanje. U 18 najzaduženijih država razlika je još veća: vjerovnicima je odlazilo najmanje pet puta više novca nego školama, dok je Šri Lanka na dug trošila čak 16 puta više nego na obrazovni sustav.
Iza tih brojki nisu samo proračunske tablice. Kada država mora birati između otplate kredita i financiranja javnih usluga, posljedice osjećaju učenici i učitelji. Škole ostaju bez dovoljno novca za normalan rad, obrazovni programi se prekidaju, a u pojedinim zemljama kasne i plaće nastavnicima.
Problem dodatno produbljuje smanjenje međunarodne pomoći. Zemlje s niskim i nižim srednjim prihodima već su izgubile 21 posto sredstava za obrazovanje koja su primale 2023. godine, a do 2027. pad bi mogao dosegnuti 30 posto. Afganistan, Mali, Niger i Liberija u samo tri godine izgubili su više od 40 posto takve pomoći.
Dužnički pritisak posljedica je niza kriza. Pandemija, rast cijena energenata, više kamatne stope i klimatske katastrofe povećali su troškove zaduživanja upravo državama koje imaju najmanje prostora za nove financijske udare. Prema organizaciji Debt Justice, otplate dugova siromašnijih zemalja dosegnule su najvišu razinu u posljednjih 35 godina, a 56 država na servisiranje kredita troši gotovo petinu ukupnih javnih prihoda.
Takva politika dugoročno može proizvesti suprotan učinak od željenoga. Slabije obrazovanje znači manje stručne radne snage, sporiji gospodarski rast i manje poreznih prihoda. Države zbog toga postaju još manje sposobne vraćati dugove, pa ih štednja nametnuta radi financijske stabilnosti može dodatno udaljiti od stvarnog oporavka.
UNESCO zato traži dugoročnije modele restrukturiranja i otpisa dugova koji bi državama omogućili nastavak ulaganja u škole i druge ključne javne usluge. Posebno se upozorava i na ulogu privatnih vjerovnika koji mogu blokirati dogovore o dužničkom rasterećenju kako bi zaštitili vlastitu zaradu.
Ovo nije samo problem udaljenih i siromašnih država. Posljedice urušavanja obrazovanja prelaze nacionalne granice kroz gospodarsku nestabilnost, rast siromaštva, političke krize i nove migracijske pritiske koji izravno utječu i na Europu.
Kada država više ulaže u prošle dugove nego u znanje budućih generacija, ne rješava krizu, nego stvara novu. Obrazovanje nije proračunski luksuz koji se može prvi žrtvovati, nego temelj gospodarskog razvoja i jedini održivi put izlaska iz siromaštva.
