Je li američki zahtjev da Europa preuzme veću odgovornost za vlastitu sigurnost pokrenuo proces koji će prvi put nakon 1945. stvoriti Europu kao samostalnog vojnog i geopolitičkog igrača? To je pitanje o kojem danas ozbiljno raspravljaju sigurnosni analitičari u Europi i SAD-u, a puno je dublje od same talijanske inicijative.
Prijedlog koji je ovih dana iznio talijanski ministar obrane Guido Crosetto možda na prvi pogled izgleda kao još jedna politička inicijativa. No, ako se pažljivije analizira, riječ je o ideji koja bi dugoročno mogla promijeniti način na koji Europa razmišlja o vlastitoj obrani. Crosetto predlaže stvaranje europskog obrambenog mehanizma koji ne bi okupljao samo članice Europske unije, nego i države koje imaju ključnu sigurnosnu ulogu na kontinentu, među njima Ujedinjenu Kraljevinu, Norvešku, zemlje zapadnog Balkana te Ukrajinu. Time bi se prvi put otvorila mogućnost stvaranja zajedničkog sigurnosnog prostora koji nije ograničen članstvom u Europskoj uniji.
Europa konačno priznaje novu stvarnost
Od završetka II. svjetskog rata europska sigurnost počivala je na dva stupa: NATO-u i europskoj političkoj integraciji. Međutim, posljednje tri godine pokazale su da se sigurnosna stvarnost promijenila brže nego što su europske institucije uspjele reagirati. Ukrajina danas raspolaže jednom od najvećih i borbeno najiskusnijih vojski u Europi. Razvila je tehnologije bespilotnih sustava, elektroničkog ratovanja i obrane od suvremenih prijetnji koje mnoge članice NATO-a tek ubrzano usvajaju.
Istodobno, Ujedinjena Kraljevina više nije članica Europske unije, ali ostaje jedna od najvažnijih europskih vojnih sila. Norveška nije članica EU-a, ali ima ključnu ulogu u sigurnosti sjeverne Europe i Arktika. Drugim riječima, dio najvažnijih sigurnosnih aktera Europe danas se nalazi izvan institucionalnog okvira Europske unije.
Prijedlog koji mijenja logiku europske obrane
Upravo zato Crosetto smatra da Europa mora prestati promatrati sigurnost isključivo kroz granice Europske unije. Njegova ideja ne tumači se kao zamjena za NATO niti stvaranje europske vojske u klasičnom smislu. Riječ je o pokušaju stvaranja šire obrambene zajednice koja bi omogućila zajedničko planiranje, razvoj vojne industrije, koordinaciju proizvodnje naoružanja, razmjenu tehnologije, obuku i dugoročnu sigurnosnu suradnju država koje dijele iste strateške interese, bez obzira na njihov status u Europskoj uniji.
Ako bi ovakav koncept zaživio, Europa bi prvi put dobila sigurnosni okvir koji nadilazi političke granice Europske unije. To bi predstavljalo svojevrsnu novu europsku sigurnosnu arhitekturu. Ukrajina bi se praktično integrirala u europski obrambeni sustav mnogo prije ulaska u Europsku uniju, a UK ponovno bi postala jedan od ključnih sigurnosnih partnera europskog kontinenta, iako više nije članica EU-a. Što je još zanimljivije, zemlje zapadnog Balkana dobile bi mogućnost uključivanja u obrambene projekte prije završetka pristupnih pregovora.
Takav model značio bi da sigurnost Europe više ne bi bila određena isključivo članstvom u Europskoj uniji ili NATO-u, nego zajedničkim strateškim interesima.
Ova inicijativa dolazi u trenutku kada europske države otvoreno raspravljaju o potrebi veće obrambene samostalnosti. Posljednjih godina u europskim prijestolnicama sve se češće postavlja pitanje može li Europa dugoročno svoju sigurnost gotovo u potpunosti temeljiti na američkoj vojnoj moći.
Promjene američkih administracija, različiti politički prioriteti Washingtona te sve veći fokus SAD-a na indo-pacifičku regiju potaknuli su europske saveznike da ozbiljnije razmišljaju o vlastitim sposobnostima. Upravo zato posljednjih mjeseci Europska komisija ubrzano pokreće zajedničke obrambene projekte i povećava ulaganja u europsku vojnu industriju.
Druga strana priče
Svako novo povezivanje europskih država na području obrane neminovno će biti pažljivo promatrano u Moskvi. Rusija već godinama tvrdi da širenje zapadnih sigurnosnih struktura ugrožava njezine interese. Uključivanje Ukrajine u novi europski obrambeni okvir, čak i ako nije riječ o članstvu u NATO-u, moglo bi u Kremlju biti protumačeno kao dodatno učvršćivanje zapadnog utjecaja u neposrednom ruskom susjedstvu.
To ne znači da bi prijedlog automatski povećao rizik od vojnog sukoba, ali bi gotovo sigurno postao još jedna točka geopolitičkog nadmetanja između Rusije i Zapada.
Istodobno, ni unutar Europske unije neće biti lako postići suglasnost. Dio država snažno podupire veću europsku obrambenu autonomiju, dok druge upozoravaju da se ne smije stvarati dojam paralelne strukture koja bi mogla oslabiti NATO.
Za Hrvatsku bi ovakav razvoj mogao značiti veće uključivanje domaće obrambene industrije u europske projekte, ali i dodatne obveze u pogledu obrambenih ulaganja. Kao članica NATO-a i Europske unije, Hrvatska bi se našla među državama koje bi sudjelovale u oblikovanju novog sigurnosnog modela.
Vjerojatno je prerano govoriti o stvaranju novog vojnog saveza ali više nije prerano postaviti pitanje mijenja li Europa temeljnu logiku vlastite sigurnosti. Ako prijedlog koji dolazi iz Italije dobije političku potporu većih europskih država, kontinent bi prvi put od završetka Hladnog rata mogao početi graditi obrambenu arhitekturu koja nije definirana isključivo članstvom u Europskoj uniji ili NATO-u, nego zajedničkom procjenom sigurnosnih prijetnji i zajedničkim strateškim interesima.
U svijetu u kojem međunarodni poredak postaje sve nestabilniji, upravo bi to mogla biti jedna od najvažnijih geopolitičkih promjena u desetljećima koja dolaze.
