Jučer me na pješačkoj zoni u sekundi zaobišao nalet vjetra. Ne nije to bio propuh, nego klinac od nekih dvanaest godina na električnom romobilu. Bez kacige, s mobitelom u jednoj ruci i jureći brzinom koja bi u stambenoj zoni natjerala policijski radar da zasvijetli. Promatrala sam ga kako nestaje u gužvi, a mene želudac zabolio od muke. Majka sam dvojice sinova. Gledam tog tuđeg klinca, a vidim svoje dečke i mislim si: Jesmo li mi, kao društvo, kolektivno poludjeli?
“Razumijem roditelja koji želi razveseliti svoje dijete. Razumijem i dijete koje ne želi biti jedino u razredu bez električnog romobila. Ali razumijem i liječnika koji svaki tjedan prima djecu s teškim ozljedama glave. I upravo između te tri slike krije se problem o kojem se mora razgovarati.
Električni romobili su od praktičnog prijevoznog sredstva postali tihi ubojice na našim ulicama i, nažalost, statusni simbol koji danas ima svako drugo ili treće dijete.
Statistika je neumoljiva, ali podatak da u Zagrebu postoji poseban bolnički odjel otvoren prvenstveno za djecu stradalu na romobilima ne bi nas trebao samo zabrinuti već bi nas trebao prestraviti. Govorimo o teškim traumama mozga, smrskanim kostima i nažalost, ugašenim mladim životima. I sve to zbog komada plastike i metala na dva kotača koji juri 30 kilometara na sat po pločniku, među pješacima. Mnogi roditelji danas u očaju traže zabranu prodaje. Budimo realni, to je ravno znanstvenoj fantastici. Ne možemo zabraniti tehnološki napredak, ali možemo i moramo zabraniti vlastitu glupost i neodgovornost.
Što napraviti kada ti dijete dođe i kaže: “Mama, tata, ja bih romobil”?
Znam da me to pitanje čeka iza ugla. Moja dva sina će rasti, pritisak vršnjaka će rasti, a ja ću danas-sutra morati stajati ispred njih i donijeti odluku. I ne zavaravam se, bit će teško reći “ne”. Ali tu baš pada maska modernog roditeljstva. Kupujemo te jurilice da bismo kupili mir u kući, da nam djeca ne bi odskakala od društva, uvjeravajući sebe da se “neće valjda baš našem djetetu nešto dogoditi”. To je opasna, kockarska zabluda.
Kupiti djetetu električni romobil, a ne naučiti ga odgovornosti, isto je kao dati mu vrlo moćan alat bez uputa kako ga sigurno koristiti. Posljedice tada više nisu stvar slučajnosti nego rizika koji smo svjesno prihvatili.
Ako nema kacige fiksirane na glavi – nema vožnje. Ako se leti pločnikom među starcima i kolicima za bebe – nema vožnje. Nema pregovora, nema plakanja, nema kompromisa. Ja prva neću pregovarati sa sigurnošću svoje djece, a ne biste trebali ni vi.
Zakonodavci i policija također moraju prestati žmiriti. Zakon na papiru postoji, ali na ulicama vlada Divlji zapad. Tko zapravo kažnjava roditelje čija djeca jure bez zaštite? Tko kontrolira te jurilice koje se u garažama modificiraju da idu brže od automobila? Nitko.
Zato budimo potpuno izravni: ako mislite da je kaciga “glupa za nositi” i ako vam je neugodno djetetu postaviti granice, onda se nemojte čuditi kad vam policija pokuca na vrata. Romobil nije igračka, nego motorno vozilo ozbiljne snage. Svaki idući put kad popustite pred dječjim hirom bez jasnih pravila, povećavate rizik da će jednog dana završiti ondje gdje nijedan roditelj ne želi vidjet svoje dijete – na odjelu dječje traumatologije. Prestanimo čekati iduću crnu kroniku da bismo se opametili. Odgovornost je vaša. Sad i odmah.
Možda pravo pitanje nije treba li djetetu kupiti električni romobil.
Pravo pitanje je jesmo li ga naučili da život nema rezervne dijelove.
Jer romobil se može kupiti novi. Dijete ne može.
