Čak 145 kratkih priča učenika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine pristiglo je na ovogodišnji natječaj o Domovinskom ratu, potvrđujući da generacije rođene dugo nakon rata žele razumjeti, sačuvati i prenijeti iskustva onih koji su stvarali hrvatsku slobodu.
Na osmi natječaj za učenike srednjih škola u Hrvatskoj stiglo je 108 priča iz 21 grada, dok je na četvrti natječaj za učenike koji se u Bosni i Hercegovini školuju na hrvatskom jeziku pristiglo još 37 radova iz deset gradova i općina.
Prvu nagradu u Hrvatskoj, vrijednu 450 eura, osvojila je Lina Glavan iz Gimnazije Franje Petrića u Zadru pričom „Iskra u mraku Belafuže“. U središtu nije klasična ratna akcija, nego susret dvoje mladih u zadarskom podrumu 1991. godine, gdje se usred granatiranja rađa ljubav i nada u budućnost.
Drugo mjesto i 300 eura pripalo je Gabrijeli Obajdin iz Srednje škole Slunj za priču „Još će dugo Dunav teći“, snažnu vukovarsku priču o pogibiji brata, obitelji, gradu i rijeci koja pamti.
Pet ravnopravnih trećih nagrada osvojile su Barbara Balić, Ema Pijaca, Barbara Bošnjaković, Antonia Lilić i Katarina Hlača. Njihovi radovi donose priče o braniteljima, ratnim zarobljenicima, uništenom djetinjstvu, glazbi, svakodnevici i ljudskosti koja opstaje i u najtežim okolnostima.
U konkurenciji učenika iz Bosne i Hercegovine pobijedio je Ante Rezo iz Posušja pričom „Sedam tisuća dana za minutu slobode“. Drugo mjesto osvojio je Petar Antolović iz Žepča, a treće Marta Križanac iz Nove Bile.
Vrijednost ovog natječaja nije samo u nagradama. Mladi autori rat nisu osobno doživjeli, ali su kroz obiteljska sjećanja, razgovore, maštu i istraživanje uspjeli prepoznati njegovu ljudsku dimenziju.
Njihove priče pokazuju da se Domovinski rat ne smije svesti samo na datume, vojne operacije i političke govore. On se pamti i kroz podrume, poderane hulahopke, polomljene čokolade, krunice, obiteljske gubitke i odluke običnih ljudi da i u ratu ostanu ljudi.
Upravo je to važna poruka i za Hrvatsku danas. Država koja ne prenosi istinu o vlastitom nastanku riskira da joj povijest tumače oni koji tu istinu žele umanjiti, relativizirati ili izbrisati. Ove priče zato nisu samo školski radovi. One su dokaz da sjećanje može prijeći s jedne generacije na drugu i da se sloboda ne čuva samo institucijama, nego i riječima.
