Spoj naftnih šokova, rasta vanjskog duga i kroničnog nedostatka deviza početkom 1980-ih doveo je do nestašica goriva i svakodnevnih ograničenja koja su obilježila jedno razdoblje. „Par-nepar“ tih godina primjenjivao se i u Italiji, SAD, Nizozemskoj, Grčkoj…
Nestašice goriva koje su obilježile početak 1980-ih u Jugoslaviji nisu bile prolazna epizoda, već jasan simptom dublje ekonomske krize. Iako su se građanima najvidljivije manifestirale kroz redukcije, bonove i sustav „par–nepar“, njihovi uzroci nalazili su se na sjecištu globalnih poremećaja i unutarnjih slabosti gospodarstva. Ova epizoda jasno pokazuje kako se globalni poremećaji mogu snažno reflektirati na nacionalne ekonomije, osobito kada su već opterećene unutarnjim slabostima. U slučaju Jugoslavije, kombinacija vanjskih šokova i domaćih strukturnih problema stvorila je krizu koja se, između ostalog, najizravnije osjetila upravo – na benzinskim postajama.
Na međunarodnoj razini ključnu su ulogu odigrali naftni šokovi 1970-ih. Nakon naglog rasta cijena nafte 1973. godine i dodatnog poremećaja izazvanog Iranskom revolucijom 1979., energenti su postali znatno skuplji i teže dostupni. Za zemlju poput Jugoslavije, koja je velik dio svojih potreba pokrivala uvozom, to je značilo snažan udar na ekonomsku stabilnost. Troškovi uvoza rasli su brže nego što ih je gospodarstvo moglo pratiti, a pristup nafti sve se više pretvarao u pitanje financijskih mogućnosti, a ne samo tržišne dostupnosti.
Kronični nedostatak deviza
Upravo su te financijske mogućnosti bile ozbiljno ograničene. Tijekom 1970-ih Jugoslavija se intenzivno zaduživala na međunarodnom tržištu kako bi održala gospodarski rast i relativno visoku razinu potrošnje. Početkom 1980-ih vanjski dug dosegao je približno 20 milijardi američkih dolara, što je za tadašnje okolnosti predstavljalo iznimno opterećenje. Dodatni problem bila je struktura tog duga, velikim dijelom vezana uz nepovoljne uvjete i rastuće kamatne stope, što je dodatno povećavalo pritisak na državne financije.
Istodobno, domaće gospodarstvo nije bilo dovoljno snažno da odgovori na takve izazove. Niska konkurentnost, slaba produktivnost i spor rast izvoza ograničavali su priljev deviza, ključnih za plaćanje uvoza energenata. Inflacija je rasla, a sustav upravljanja gospodarstvom otežavao je brze i učinkovite prilagodbe novim okolnostima. Posljedica je bio kronični nedostatak stranih valuta, zbog čega je nabava nafte postajala sve teža, bez obzira na stanje na svjetskom tržištu.
U takvim uvjetima nestašice goriva postale su svakodnevica. Na benzinskim postajama stvarale su se duge kolone, a opskrba se regulirala administrativnim mjerama. Sustav „par–nepar“ uveden je kao pokušaj racionalizacije potrošnje, dok su građani i poduzeća bili prisiljeni prilagoditi svoje navike novim ograničenjima. Vožnja automobilom više nije bila stvar izbora, već planiranja.
Iako je sustav „par–nepar“ bio usmjeren na smanjenje ukupne potrošnje goriva, nije se mogao primjenjivati jednako na sve. Djelatnosti od posebnog društvenog značaja poput pošte, dostavnih službi, hitne pomoći, policije i vatrogasaca, imale su posebne režime. Ta su vozila u pravilu bila izuzeta od ograničenja ili su dobivala prioritet pri opskrbi gorivom. U praksi je to značilo da su poduzeća i institucije čiji rad ovisi o mobilnosti morala dodatno racionalizirati korištenje voznog parka: pažljivo su se planirale rute, objedinjavale dostave i smanjivao broj nepotrebnih vožnji. Često su se uvodile interne evidencije potrošnje i stroža kontrola korištenja
službenih vozila. Unatoč izuzećima, ni ta poduzeća nisu bila potpuno pošteđena posljedica krize kašnjenja su bila češća, logistika složenija, a svakodnevno funkcioniranje zahtijevalo je znatno više organizacije i prilagodbe nego u redovnim okolnostima.
Pametno upravljanje
Sustav „par–nepar“ primjenjivan je u više zemalja, ponajprije tijekom naftnih kriza 1970-ih i početkom 1980-ih. U Italiji i Nizozemskoj uveden je već nakon prve naftne krize 1973. kao mjera štednje energije, dok je u Sjedinjenim Američkim Državama korišten u pojedinim gradovima za ograničavanje točenja goriva. Grčka ga uvodi početkom 1980-ih, osobito u Ateni, gdje se u modificiranom obliku zadržao i kasnije. U Jugoslaviji je primjenjivan početkom 1980-ih kao odgovor na nestašice goriva i nedostatak deviza, a slične mjere koristile su i neke druge europske i bliskoistočne zemlje suočene s energetskom krizom.
Iako nostalgičari svih fela rado uljepšavaju sliku tih vremena treba podsjetiti da je to neusporedivo, Za razliku od nekadašnjih kriza, Hrvatska danas nije problem prezaduženosti nego upravljanja ravnotežom – jer uz dug od oko 60 milijardi eura stoji gotovo jednako snažna imovina, pa ključ više nije kako posuditi, nego kako pametno upravljati onim što već imamo.
Jugoslavija nije imala stabilan pristup devizama, suočavala se s rastućim kamatnim stopama i slabim izvozom, dok je Hrvatska danas dio eurozone, financira se u vlastitoj valuti i ima pristup znatno stabilnijim izvorima financiranja. Upravo zato, iako brojke na prvi pogled djeluju usporedive, njihov stvarni ekonomski značaj i razina rizika bili su neusporedivo veći u tadašnjoj Jugoslaviji.
